Velika gužva na ‘Pričama koje liječe’: psihologinja tumačila zašto je važno upitati se – tko sam ja? Velika gužva na ‘Pričama koje liječe’: psihologinja tumačila zašto je važno upitati se – tko sam ja?
TweetEmailPrint Dr. Miljković opisala je kako su istraživači ispitivali osobe starije životne dobi za čim najviše žale u životu. ‘Nitko nije rekao da žali... Velika gužva na ‘Pričama koje liječe’: psihologinja tumačila zašto je važno upitati se – tko sam ja?


Dr. Miljković opisala je kako su istraživači ispitivali osobe starije životne dobi za čim najviše žale u životu. ‘Nitko nije rekao da žali jer nije češće gledao televiziju. Najčešće su žalili jer si nisu postavili više ciljeve u životu, jer nisu završili željeni fakultet, jer nisu naučili strane jezike…, ili jer nisu više vremena provodili s ljudima koji su im dragi’, naglasila je psihologinja na čijem predavanju se tražio stolac više

Nije bilo dovoljno stolica u dvorani Društvenog doma Prečko za sve one koji su htjeli sinoć slušati ‘Priče koje liječe’, odnosno predavanje psihologinje dr. sc. Dubravke Miljković na temu “Slika o sebi i razvoj samopouzdanja”.

Suorganizatori iz Udruge ‘Ludruga 100 posto ljudi‘ donijeli su naknadno još sjedalica, no unatoč tome, mnogi od onih koji su zakasnili na početak predavanja, trebali su stajali sat vremena u dupkom punoj, poprilično dugačkoj prostoriji.

Toliko zanimanje za večernje predavanje u kvartovskom društvenom domu u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka – u kojem je središnja tema bila traženja odgovora na pitanje “Tko sam ja?“ svjedoči, prema svemu sudeći, o tome koliko je velika danas potreba za psihološkom pomoći i podrškom, ali i za razgovorom te za druženjem kod mnogih osoba.

Sedam važnih pitanja: tko si ti?

Na početku predavanja psihologinja Miljković upozorila je prisutne da dobro razmisle, jer će im postaviti sedam važnih pitanja.

Prvo pitanje bilo je: Tko si ti?

Drugo pitanje glasilo je: Tko si ti?

Treće pitanje bilo je identično prvom, a takva su bila i preostala četiri pitanja.

Psihologinja Miljković ispričala je potom priču prema kojoj je jedna žena u Americi doživjela nesreću te iskustvo blisko smrti, nakon čega je došla u predvorje neba, gdje su joj ‘suci’ sedam puta postavili isto pitanje: ‘tko si ti?’

Žena je najprije rekla da je gradonačelnikova žena.

‘Suci’ nisu bili zadovoljni. Rekli su da ih ne zanima čija je žena, te su joj ponovili pitanje: ‘tko si ti?’

Nijedan odgovor nije bio dovoljno dobar

”Majka četvero djece”, odgovorila je žena.

”Ne pitamo te čija si majka, nego tko si ti”, ustrajavali su suci.

”Ja sam kršćanka”, odgovorila je ovaj puta.

”Ne pitamo te koje si vjere, nego tko si ti”, nisu opet bili zadovoljni odgovorom…

Nakon još nekoliko pogrešnih odgovora i ponovljenih pitanja…, žena se nakon nekog vremena oporavila od posljedica nesreće te se vratila na Zemlju. Tada je odlučila da će preostali dio života pronaći odgovore na pitanje ‘tko sam ja’?”, ispričala je poučnu priču psihologinja Miljković, nakon čega je objasnila da na našu sliku o sebi utječe znanje o sebi, očekivanje od sebe i vrednovanje sebe.

Mrzila matematiku pa postala profesorica matematike

”Ponašamo se u skladu s našom slikom o sebi, a to ne mora uvijek biti i realna slika nas samih”, istaknula je psihologinja, koja je dobar dio svog radnog vijeka provela u jednoj zagrebačkoj općoj gimnaziji.

Opisala je par zanimljivih slučajeva iz vlastitog iskustva.

”Jedna je učenici bila odlična u svim predmetima, osim iz matematike. Imala je sve petice i jednu dvojku, koju smo onda nastojali navući barem na trojku. Ona i njezini roditelji uvjeravali su nas da joj matematika jednostavno ne ide, da tu materiju ne razumije, ali da to nije ni bitno jer će studirati pravo te postati odvjetnik, baš kao što su njezina majka i otac odvjetnici. Nakon par godina, u razred je došla  nova profesorica, koja nije prihvatila mogućnost da ta odlična učenica ne razumije matematiku. Često ju je ispitivala, te uvidjela da djevojka nevoljko odgovara, ali da zna odgovore na mnoga pitanja. Potom joj je rekla kako je apsolutno netočno da nije nadarena za matematiku. Naglasila je da ona itekako dobro matematiku razumije te da se samo treba dodatno potruditi”, prepričala je nekadašnje događaje iz zagrebačke gimnazije psihologinja Miljković te prisutne upitala što misle čime se danas bavi spomenuta bivša učenica?

Ne treba se uspoređivati s drugima

”Profesorica je matematike”, odgovorila je sama na prethodno postavljeno pitanje te zaključila da djecu treba poticati na trud i govoriti im da oni ‘to mogu učiniti’, a ne ih uvjeravati da su nesposobni, loši, nedovoljno talentiratni…

Potom je naglasila da je važno ne odustajati, te da se nikada ne bi trebali uspoređivati s drugim ljudima, već jedino sa samim sobom.

Potkraj predavanja dr. Miljković je ispričala kako su psiholozi tijekom jednog istraživanja upitali više ljudi starije životne dobi za čim najviše žale u životu.

”Nitko nije rekao da žali jer nije češće gledao televiziju. Najčešće su žalili jer si nisu postavili više ciljeve, jer nisu završili fakultet koji su željeli, jer nisu naučili strane jezike…, ili jer nisu više vremena provodili s ljudima koji su im dragi” zaključila je psihologinja Miljković.

Odgovor na to pitanje bitno određuje naš život

Na opasku novinara Promise.hr da nije lako odgovoriti na pitanje ‘tko sam ja’, te na zamolbu da otkrije kako bi ona odgovorila na to pitanje, psihologinja Miljković kazala je da ne želi to otkriti te da o tome treba razmisliti svatko ponaosob.

”Taj odgovor u velikoj mjeri utječe na naš život, određuje koje ćemo događaje u životu smatrati važnima, što ćemo poduzimati, koje ćemo ciljeve nastojati postići i hoćemo li time biti zadovoljni”, istaknula je.

Peer grupe: ljudi s psihičkim teškoćama pomažu jedni drugima

Uoči predavanja psihologinje Miljković, gore potpisani novinar razgovarao je s Vlatkom Ročić-Petak, predsjednicom Udruge Ludruga.

”Prvi smo u Gradu Zagrebu još 2012. godine uveli sustav peer podrške za osobe s mentalnim teškoćama te za članove njihovih obitelji i bližnje. Ludruga je specifična upravo po tome što su je osnovale, u njoj aktivno rade i osmišljavaju projekte, aktivnosti i događanja upravo osobe sa teškoćama mentalnog zdravlja i iskustvom liječenja u psihijatrijskim bolnicama. U radu udruge sudjeluju i dobro su došli svi – i oni bez dijagnoza, stručnjaci s područja brige o psihičkom zdravlju, aktivisti, pripadnici ostalih marginaliziranih skupina, ali po principu isti među istima. Oni u aktivnostima sudjeluju kao dio tima kojemu je cilj i svrha rad na destigmatizaciji, detabuizaciji i senzibilizaciji javnosti za probleme s kojima se suočavaju osobe obilježene dijagnozama psihičkih bolesti”, istaknula je Vlatka Ročić-Petak.

Budi se nada da je oporavak moguć

Objasnila je da su organizirani u dvije grupe: „Stručnjaci po iskustvu“ (za osobe sa teškoćama mentalnog zdravlja) i „Od supatnika do suputnika“ (za članove obitelji i bližnje).  Stvorili su mrežu psihosocijalne podrške u Zagrebu kontinuiranim održavanjem grupa peer podrške, a izvođenjem ostalih aktivnosti u sklopu brojnih projekata, stvorili su mrežu suradnika: peer radnika – stručnjaka po iskustvu i stručnjaka po profesiji u RH i inozemstvu.

Nakon pandemije, održavaju i online grupe koje djeluje po istom principu, ali ne uživo, već posredstvom ZOOM platforme. Grad Zagreb ih je, kaže, podržavao dugi niz godina, a podržava ih i danas.

”Valja naglasiti da grupe peer podrške nisu psihoterapeutske grupe, nego grupe gdje se ljudi koji dijele slična životna iskustva mogu povezati i pružati si međusobnu podršku. Nitko nije iznad bilo koga u grupi, nema plaćenih profesionalaca koji ih vode. Svatko od članova je stručnjak po vlastitom iskustvu, jedni s drugima dijele načine brige o sebi i što im pomaže u procesu oporavka. Grupa funkcionira po principu da svatko sam za sebe bira što mu je od tuđih iskustava od koristi da primijeni u vlastitom životu kako bi bolje razumio i ispunio svoje potrebe. Na taj način budi se nada da je oporavak moguć. Neki od članova grupe su u sustavu liječenja, a neki nisu. Nismo isključivi i nikog ne tražimo dokumentaciju ili nešto u stilu da mora dokazati da ima tegobe”, tumači Vlatka Ročić-Petak.

Da bi netko bio facilitator/moderator, mora proći sustav edukacije peer podrške.”, naglašava predsjednica Udruge Ludruga.

Na pitanje, u kojoj mjeri peer grupe pomažu osobama s psihičkim teškoćama, odgovara da se veliki broj članova grupa izjašnjava kako im se znatno poboljšala kvaliteta života.

Suradnja sa stručnjacima po profesiji

”Sada je iza nas već 12 godina iskustva, pa možemo ustvrditi da se uz ovakvu podršku evidentno smanjuje potreba za institucionalizacijom. Ljudi su puno funkcionalniji. Vježbaju kroz naše grupe komunikacijske vještine, aktivno slušanje  i rješavaju razne situacije koje se na grupama događaju. A osim grupa, imamo i mobilni peer tim. Od 2017. godine oni idu u obitelji, odnosno u kuću ili stan osobe koja ima potrebu za peer podrškom. Surađujemo i sa stručnjacima s područja brige o mentalnom zdravlju. Nekim ljudima su dovoljne samo ove grupe, a neki bi htjeli malo više i dublje poraditi na sebi. Zato imamo suradnju sa psihoterapeukinjom, pa pojedini članovi grupe idu i na psihoterapeutsku grupu.”, tumači metode djelovanja čelnica udruge Ludruga.

Kaže da broj članova njihove udruge fluktuira. Od 2012. do danas bilo je, veli, preko stotinu i pedeset članova.

Naglašava da se jednom tjedno sastaju dvije grupe uživo: jedna za osobno iskustvo, jedna za članove obitelji i bližnje, dok online ‘sastanke’ imaju dva puta tjedno.

U Nizozemskoj djeluju u okviru zdravstvenog sustava

”Peer grupe nismo mi izmislili. Takva vrsta podrške krenula je iz Amerike pa se proširila Zapadnom Europom, primjerice Nizozemskom. Peer stručnjaci u Nizozemskoj djeluju u sklopu njihovog zdravstvenog sustava. Oni su deinstitucionalizirali psihijatriju. Kod njih nema ležajeva i bolničkih liječenja, nego su tamo mobilni timovi. U tim timovima, pored liječnika i drugih stručnjaka s područja brige o mentalnom zdravlju rade i peer stručnjaci koji su plaćeni od strane zdravstvenog sustava. To je kod nas još uvijek izvaninstitucionalan oblik usluge, no problem je u tome što mi šest godina nismo imali nikakvu strategiju za razvoj mentalnog zdravlja. Prošle godine Vlada je donijela Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. kojim je predviđeno da se i u našem zdravstvenom sustavu  zaposle peer radnici, jer se pokazalo da imati peer osobu u timu itekako utječe na bolji oporavak osoba koje su u tretmanu”, tumači naša sugovornica.

”Imamo dobar strateški okvir. Sada ga treba implementirati u praksi, a za to će trebati vremena. Činjenica je da mi kao udruga već 12 godina razvijamo sustav peer podrške. Educirali smo se u Nizozemskoj pa imamo certifikate za pružanje sveobuhvatne peer podrške i edukaciju novih peer radnika. Organiziramo i edukacijske treninge, jer uvijek treba novih moderatora i facilitatora”, ističe predsjednice Ludruge – 100 posto ljudi.

Dodaje da je i osobno članica radne skupine za izradu akcijskog plana za mentalno zdravlje u zajednici koja radi na implementaciji peer rada u hrvatski javnozdravstveni sustav.

Predstave kao oblik destigmatizacije

”Imali smo dramske radionice, art radionice i prezentacije radionica u formi predstave pred publikom, u svrhu destigmatizacije osoba s psihičkim oboljenjima i tegobama. Jako puno se na tome radi i nastavit ćemo i dalje raditi na otvaranju dijaloga te na novim modelima brige o psihosocijalnom zdravlju unutar zajednice”, zaključila je Vlatka Ročić-Petak, predsjednica Udruge Ludruga.

I Stanković dolazi u Prečko

Kaže da će u sljedećem terminu ‘Priča koje liječe’, koje suorganizira njihova udruga, 25. ožujka ove godine u Društvenom domu Prečko gostovati poznati televizijski voditelj Aleksandar Stanković, koji je napisao i objavio knjigu o vlastitim iskustvima borbe s depresijom.

Tekst je dio projekta ‘Osvijetlimo nevidljive’, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije

FOTO: Snimio Damir Kramarić, screenshot videosnimke