Umjesto reforme – tajkunizacija! Dr. Bressan: Tko nema novca, neće se liječiti, to se radi namjerno!

”Zaprimamo pritužbe zbog toga što pojedini bolnički liječnici svoje pacijente upućuju na liječenje kod privatnika kod kojeg su angažirani. Građani se i dalje pritužuju na liste čekanja, na nedostupnost zdravstvene zaštite…”, upozorava Pučka pravobraniteljica. ”Namjera je uništiti primarnu zdravstvenu zaštitu, tako da imamo amerikanizirano zdravstvo. Tko ima novca taj će se liječiti, a tko nema, spavat će ispod mosta”, ogorčen je dr. Leonardo Bressan, predstavnik KOHOM-a

”Netko potiho gura amerikanizaciju hrvatskog zdravstva. Tko ima novca taj će se liječiti, a tko nema, spavat će ispod mosta. To je bahatost, ali to se čini s namjerom. Namjera je uništiti primarnu zdravstvenu zaštitu, tako da imamo – ne privatitizirano, već amerikanizirano zdravstvo – u kojem će se liječiti samo oni koji imaju novca”, upozorio je danas izuzetno ogorčeni dr. Leonardo Bressan, obiteljski liječnik i član vodstva Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KOHOM), komentirajući na N1 postupke odgovornih iz HZZO-a.

Na pogubnu amerikanizaciju i tajkunizaciju javnog zdravstva već godinama upozoravaju i pojedini čelnici udruga pacijenata i istaknuti aktivisti, no nakon višegodišnje uzaludne borbe, mnogi od njih su odustali uvidjevši da pored  ‘sramnih i pohlepnih lobista tajkunizacije’, njihova borba za solidarno javno zdravstvo ostaje uzaludna. Kap koja je prelila čašu bila je, prema svemu sudeći, sramotna prijevara predstavnika pacijenata u radnoj grupi za izmjenu Zakona o zdravstvu.

Traže zabranu rada ‘u fušu’ za šefove bolničkih odjela. Uzalud

Ministar Beroš i zdravstvena administracija grubo su, naime, izigrali predstavnike pacijenata tijekom rada na izmjenama i dopunama, nedavno usvojenog, novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

Poznati aktivist i dugogodišnji predsjednik jedne udruge pacijenata (podaci poznati uredništvu), koji je bio član radne skupine za izradu novog zakona, tvrdi da su predstavnici pacijenata u radnoj skupini inzistirali da se u zakon unese i odredba da je zabranjeno miješanje privatne i javne prakse za osobe na vodećim pozicijama u javnom zdravstvu, odnosno da se zabrani da voditelji bolničkih odjela rade u privatnim poliklinikama.

Predstavnici Ministarstva najprije su taj prijedlog (tobože) podržavali, no na javnom predstavljanju prijedloga izmjena zakona ministar Beroš je, prema tvrdnjama svjedoka, taj dio potpuno izbacio(!), na zgražanje predstavnika pacijenata, koji su im, prema svemu sudeći, poslužili samo kao ‘paravan’.

”Zašto odgovorni u Ministarstvu zdravstva ignoriraju glavni zahtjev udruga pacijenata, zbog čega ostaje dojam da će se i ubuduće pogodovati pojedincima koji su vodeće osobe u javnom sustavu, a rade i zarađuju i u privatnim poliklinika”, upitali smo ministra Beroša i njegove suradnike u upitu kojeg smo im poslali još 16. svibnja, pa ponovno 19. svibnja.

Do danas nam nisu ništa odgovorili.

Zbog upornog neodgovaranja na upite te zbog ignoriranja predstavnika pacijenata od strane odgovornih u Ministarstvu zdravstva, obratili smo se konačno i Uredu pučke pravobraniteljice, gdje su nas izvijestili da Ministarstvo zdravstva ni njima dugo ne odgovara na upite, ili im ne odgovara u cijelosti.

Ovdje prenosimo odgovore Pučke pravobraniteljice, Tene Šimonović Einwalter, na naša pitanja

Kako gore opisano omalovažavanje stavova pacijenata od strane odgovornih unutar zdravstvene administracije i resornog ministarstva komentirate – pogotovo nakon objave Izvješća pučke pravobraniteljice za 2022. godinu, gdje ste naveli da je najviše pritužbi bilo upravo na području prava na zdravlje?

Da, građani su nam se lani najviše javljali zbog problema u području zdravstva – neadekvatnog i nepravodobnog liječenja, propusta u informiranju ili neadekvatne komunikacija liječnika s pacijentima.

Što se tiče stavova udruga pacijenata, nužan je dijalog između svih dionika i bilo bi dobro da nadležna tijela uvažavaju, između ostalih, i glas udruga pacijenata. Zato je i nakon donošenja novog zakona potrebno nastaviti ukazivati na postojeće probleme kako bi konačan rezultat bio ono što vjerujem da svi želimo – kvalitetan zdravstveni sustav koji će svim građanima omogućiti ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, a zaposlenima u zdravstvu adekvatne radne uvjete.

‘Iz bolnica ih šalju privatniku’

Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji je stupio na snagu 1. travnja 2023. donio je neke izmjene vezane uz pitanje rada liječnika zaposlenih u javnim bolnicama u privatnim klinikama. Tako se za predstojnika klinike, predstojnika kliničkog zavoda, pročelnika zavoda i pročelnika službe zdravstvene ustanove utvrđuju dodatni kriteriji, i takav rad je dozvoljen „ako to ne uzrokuje poteškoće u organizaciji rada pojedinih ustrojstvenih jedinica zdravstvene ustanove i/ili nemogućnosti osiguranja medicinski prihvatljivog vremena za ostvarivanje zdravstvene zaštite pružanjem dijagnostičkih i terapijskih postupaka“, što predstavlja pozitivan pomak u odnosu na prijašnju situaciju.

Ipak, dvojni angažman liječnika koji istovremeno rade u sustavu javnog zdravstva i kod privatnika zasigurno može utjecati na dostupnost zdravstvene zaštite građanima, a može dovoditi i do mogućeg sukoba interesa. To potvrđuju i pritužbe koje zaprimamo upravo zbog toga što pojedini bolnički liječnici svoje pacijente upućuju na liječenje kod privatnika kod kojeg su angažirani.

Stoga i dalje zagovaramo da se jasno propiše tko i po kojim mjerilima procjenjuje moguće poteškoće u organizaciji rada zdravstvene ustanove kako bi se izbjegle takve situacije, a na što smo ukazivali i prilikom donošenja ovog zakona.

Čelnici udruga pacijenata s kojima sam razgovarao tvrde da se zdravstvena usluga u Hrvatskoj i dalje srozava, da je odnos prema pacijentima sve gori te da stječu dojam da se reforma zdravstva svela samo na povećanje plaća liječnicima. Kakve su vaše informacije?

Već smo više puta isticali da je reforma zdravstvenog sustava nužna, i da ona, prije svega, zbilja mora u fokus staviti pacijenta. To znači i da zdravstveni sustav mora biti dostupan svim građanima, pristupačan, prihvatljiv i kvalitetan. Bez da pacijenti osjete promjenu na bolje nema ni prave reforme.

Naravno da se pri tom mora voditi i računa o položaju zaposlenih u zdravstvu, i to ne samo liječnika, već i medicinskih sestara i svog ostalog nemedicinskog osoblja jer su svi ti ljudi temelj zdravstvenog sustava, a time i učinkovite zdravstvene skrbi za građane.

Početkom travnja na snagu su stupile i izmjene dva ključna zakona: Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji bi trebali biti prvi korak u reformi sustava. Međutim izmjene ovih zakona su bile ponajviše usmjerene na organizacijske promjene i za sada nije najjasnije kako će točno doprinijeti temeljnom cilju, odnosno boljoj zdravstvenoj zaštiti građana, kao i boljim uvjetima rada zaposlenih u zdravstvu.

Morala bi prekinuti liječenje da bi se prijavila Zavodu?!

Kako još uvijek nisu vidljive neke značajnije promjene na bolje u odnosu na dosadašnje probleme koje smo isticali, građani nam se i dalje pritužuju na liste čekanja, propuste u informiranju pacijenata, neadekvatnu komunikaciju liječnika s pacijentima, nedostatnu razmjenu informacija među različitim liječnicima, nejasnoće u postupanju po njihovim pritužbama u zdravstvenom sustavu ili nedostupnost zdravstvene zaštite (zbog dugih lista čekanja, ili jer žive izvan velikih gradova ili na otoku).

Kad govorimo o zdravstvenom osiguranju, za određene kategorije osiguranika, (primjerice nezaposlenim osobama koji nisu prijavljeni u HZZ) uvedena je potpuno nova obveza – periodičnog osobnog javljanja Zavodu – te osobe moraju jednom u tri mjeseca osobno pristupiti Zavodu koji provjerava okolnosti na temelju kojih im je utvrđen status osigurane osobe. Ako se ne jave u propisanom roku, bit će odjavljeni iz obveznog zdravstvenog osiguranja i to bez donošenja rješenja.

Kada je izmijenjeni Zakon stupio na snagu, počele su nam pristizati pritužbe: javljaju nam se osobe koje su teško pokretne ili se ne mogu kretati same te kojima odlazak u Zavod predstavlja organizacijski i financijski teret. Uz njih, zaprimili smo pritužbe roditelja studenata/ica koji studiraju izvan Europske unije, koji se sad moraju osobno prijavljivati zavodu što je nekima nemoguće. Također, prijavljen nam je slučaj osobe koja se nalazi na liječenju u drugoj zemlji članici EU-a i koja bi morala prekinuti liječenje i vratiti se u RH samo zbog javljanja Zavodu.

Imate li saznanja o tome zbog čega se hrvatske bolnice i zdravstvena administracija ni ne trude dobiti međunarodne akreditacije kvalitete za javne bolnice? Kako komentirate informaciju da niti jedna bolnica u Hrvatskoj nema međunarodnu akreditaciju, kao potvrdu vrhunske kvalitete (dok privatne poliklinike, privatne tvrtke…, gotovo u pravilu imaju slične akreditacije, odnosno potvrde kvalitete)? Kako komentirate informaciju da jedina hrvatska bolnica koja je imala akreditaciju – Dječja bolnica Srebrnjak, u međuvremenu izgubila tu akreditaciju – zbog sustavnog uništavanja te bolnice te uništavanja dragocjenog EU projekta za koji je Hrvatska prije nekoliko godina dobila gotovo pola milijarde kuna?

Odgovor na ova pitanja prije svega treba zatražiti od Ministarstva zdravstva. No, još u našem Izvješću za 2021. istaknuli smo važnost neovisnog praćenja i mjerenja ishoda liječenja, i to s ciljem boljeg identificiranja izazova i problema u sustavu, a time u konačnici i podizanja kvalitete zdravstvene zaštite i samog liječenja, pa smo i Ministarstvu zdravstva dali preporuku vezano za uspostavu neovisnog Centra za istraživanje ishoda u zdravstvu kako bi se to omogućilo.

Broj uputnica za pregled kod dječjeg psihijatra porastao je za 300 posto, bilježimo i veliki porast pokušaja suicida kod djece i mladih u RH, no unatoč tome u Hrvatskoj i dalje nemamo ni približno dovoljno kreveta u psihijatrijskoj bolnici za djecu, pa čak ni za one koji su pokušali suicid; nemamo ni psihijatara, ni psihologa, zbog čega su veliki redovi djece s mentalnim teškoćama čak i u privatnim poliklinikama (gdje se tretman vrlo skupo plaća). Čini li se išta na razini države, prema Vašim informacijama, da se ovaj veliki problem što prije riješi?

Nažalost, u pravu ste. Pod utjecajem kriza, epidemije, ali i potresa, kao i utjecaja interneta i osobito društvenih mreža, koje mlade suočavaju s nekim novim izazovima te općenito vremena u kojem živimo mentalno zdravlje mladih u posljednje se vrijeme nametnulo kao važna tema. Brojna istraživanja ukazuju na ozbiljne posljedice koje su krizni događaji ostavili na njih. Na zajedničkoj tematskoj sjednici o mentalnom zdravlju mladih u Hrvatskom saboru iznesen je podatak da čak 20 posto djece i mladih pati od narušenog mentalnog zdravlja, a svega 20 posto ih prima pomoć i liječi se.

Podaci iz istraživanja Instituta za društvena istraživanja, provedenog radi uspostave znanstvenoga praćenja učinaka pandemije i potresa na sustav odgoja i obrazovanja, pokazuju da i dalje 36 posto učenica i učenika trećih razreda srednjih škola utjecaj pandemije na svoje psihičko zdravlje procjenjuje negativnim. Pri tome su vidljive značajne rodne razlike pa o negativnom utjecaju pandemije na svoje psihičko zdravlje izvještava 45,6 posto učenica i 25,4 posto učenika trećih razreda.

Nedostaje dječjih psihijatara i psihologa, a potrebe rastu

Psihijatrijska bolnica u Kukuljevićevoj trenutno se renovira pa su bolnički odjel i Hitna psihijatrijska bolnica privremeno premješteni u Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru. Time će se riješiti dio problema vezan za uvjete smještaja, međutim, problematično je što ova bolnica pokriva kapacitete cijele Hrvatske. Problem je i osiguravanje uvjeta za stacionarno, odnosno bolničko liječenje djece iz dalmatinskih županija jer djeca s tog područja zbog trenutnog nedostatka kapaciteta mogu stacionarno biti smještena samo u Zagrebu ili Rijeci,  što im uvelike umanjuje i dostupnost i adekvatnu zdravstvenu skrb.

Inače, u sklopu našeg mandata Nacionalnog preventivnog mehanizma prijašnjih godina smo, između ostalog, obišli obje te bolnice i od tada je došlo do određenih poboljšanja što se tiče uvjeta smještaja, ali ukupni kapaciteti za smještaj djece i dalje su nedostatni, a nedostaje i dječjih psihijatara, kao i psihologa u domovima zdravlja. A potrebe itekako rastu.

Krajem 2022. napokon je usvojen Strateški okvir mentalnog zdravlja do 2030. u kojem su djeca prepoznata kao jedna od ciljanih skupina i koji sadrži smjernice za razvoj dječje i adolescentne psihijatrije. No, kako se Akcijski planovi s konkretnim aktivnostima, mjerama i planovima, financiranjem i sudionicima provedbe još izrađuju, tek trebamo vidjeti njihove konkretne učinke, uključujući u pogledu mladih, kojima je neupitno potrebno brzo i konkretno osigurati potrebnu pomoć.

Jeste li upoznati s činjenicom da hrvatski novinari, odnosno hrvatska javnost, u zadnjih mjesec-dva ne mogu dobiti odgovore na pitanja iz područja zdravstva, odnosno na pitanja o eventualnim propustima koji su se dogodili tijekom pandemije, o ogromnom višku cjepiva, o milijunima doza koje se uništavaju te o drugim pitanjima vezanim uz pandemiju COVID-a koja je nedavno službeno završila: novinari Telegrama prije nekoliko tjedana tražili su detaljne podatke o količinama cjepiva i dosadašnjim troškovima, ali iz resora ministra Vilija Beroša je stigao odgovor da, prije nego pošalju odgovore, Ministarstvo smatra da najprije moraju provesti test razmjernosti i javnog interesa?

Novinarka N1 televizije nedavno je dogovorila intervju s voditeljem Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo Bernardom Kaićem, no naknadno je saznala da su mu u Upravi zabranili da govori o covidu; slično ignoriranje javnosti se dogodilo i na nedavnom ‘Okruglom stolu o posljedicama pandemije koronavirusa’ u Saboru – jer nitko od pozvanih odgovornih osoba se nije pojavio u parlamentu, a ni meni osobno ne odgovaraju na pitanja koja sam poslao odgovornima u Ministarstvo zdravstva.

Kako komentirate činjenicu da je u području javnog zdravstva, dakle u području u kojem je bilo najviše pritužbi građana na povrede njihovih prava, uvedena svojevrsna cenzura?

Ministarstvo zdravstva dugo ne odgovara i na upite naše institucije ili ne odgovara u cijelosti – to smo tijekom godine vidjeli u odnosu na različite predmete u kojima postupamo i u kojima smo tražili informacije i dokumentaciju iz njihove nadležnosti, pa smo ove godine u Izvješću Hrvatskom saboru posebno upravo tom ministarstvu uputili preporuku o potrebi odgovaranja u roku.

Kada govorimo o medijima i odgovaranju na medijske upite važno je prepoznati važnost komunikacije s javnošću, s medijima te putem medija s građanima. Transparentna, otvorena i pravovremena komunikacija ključna je za izgradnju međusobnog i dugoročnog povjerenja između institucija i javnosti. Važno ga je graditi sustavno, kako bi građani imali povjerenja u odluke tijela, što je pogotovo važno u trenucima kriza i drugih izvanrednih situacija, a otvoreno komuniciranje s medijima jedan je od načina kako se to postiže. Upravo to je i bila jedna od naših preporuka u našem posebnom izvješću o utjecaju epidemije kojeg smo lani podnijeli Hrvatskom saboru.

‘Zbog uskrate informacije novinar ih može tužiti’

Inače, i Zakon o medijima navodi da su, između ostalog, javna tijela dužna davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga i moraju biti dostupne novinarima pod jednakim uvjetima, i to u razumnom roku.

Ne možemo govoriti zbog čega nadležna tijela postupaju kako navodite, no slobodno novinarstvo u sebi sadrži i pravo svih građana da budu informirani, a šire gledajući ujedno doprinosi i jačanju vladavine prava i demokracije.

Isto tako, transparentno informiranje javnosti od strane vlasti sužava prostor za pojavu dezinformacija i lažnih vijesti, pogotovo u vremenima kriza, čemu smo svjedočili upravo tijekom pandemije.

Što ćete, odnosno što možete poduzeti s tim u vezi?

Zakon o medijima predviđa zaštitni mehanizam koji je propisan čl. 6. st. 7. i koji navodi da u slučaju uskraćivanja javne informacije novinar ima pravo podnijeti tužbu zbog nezakonite radnje nadležnom sudu, koji će o njoj odlučiti u hitnom postupku po posebnom zakonu, tijekom kojega će preispitati i razloge uskraćivanja javne informacije. Ako sud utvrdi da ne postoji razlog za uskratu informacije propisan Zakonom o medijima, ukinut će odluku o uskrati informacije i naložiti davanje tražene informacije.

Pritom su novinarima informacije u pravilu potrebne u kratkom vremenskom roku kako bi javnost pravovremeno bila informirana o aktualnim temama od javnog interesa, a dinamika sudskih postupaka ne prati takve potrebe novinara. Te bi odredbe i mogući sudski postupci zapravo trebali djelovati odvračajuće na uskratu informacija koje su u javnom interesu. Svakako je bolje prevenirati potrebu pokretanja sudskih postupaka radi uskrate informacija – odgovaranjem na medijske upite, a u opravdanim razlozima transparentnim komuniciranjem razloga uskrate informacija, kao i otklanjanjem razloga koji nisu osnovani, a svakako i javnim ukazivanjem na problem”, stoji u odgovorima Ureda pučke pravobraniteljice (koje nam je poslao Hrvoje Novak, savjetnik pučke pravobraniteljice za promicanje ljudskih prava, suradnju i odnose s javnošću).

FOTO: Ilustracija Pixabay; screenshot videosnimke, ombudsman.hr

Tekst je dio projekta ‘Uništavaju li javno zdravstvo planski u korist privatnih poliklinika i kako će se siromašni liječiti?’, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije

Zašto dijete koje je izgubilo svijest pregled čeka do 2024.?! Zašto šefovi odjela rade i privatno? Beroš šuti