”Ono što je danas ‘normalno’ nije ni zdravo ni prirodno. Zato imamo tolike bolesti”

“Imamo ideju da je ono što je normalno istovremeno zdravo i prirodno, a ja kažem da u ovoj kulturi norma nije ni zdrava ni prirodna, štoviše upravo nas norma čini bolesnima. Bolest je, uzevši u obzir uvjete u kojima živimo, normalan odgovor na nenormalne okolnosti”, tvrdi Gabor Maté, svjetski poznati kanadsko-mađarski liječnik. U knjizi “Kada tijelo kaže ne”, Maté navodi cijeli niz primjera osoba koje su razvili tumore ili autoimune bolesti jer se nisu znale zauzeti same za sebe, pokazati autentične emocije, koje trebaju uključivati i razinu zdrave ljutnje kada je to potrebno

Kanadsko-mađarski liječnik židovskog porijekla Gabor Maté već je godinama vrlo prepoznatljivo ime kada je riječ o temama kao što su trauma, razvoj djeteta te utjecaj stresa na čovjekovo zdravlje. To je dobrim dijelom povezano i s njegovom životnom pričom. U vrijeme progona Židova koji je zahvatio i Mađarsku u kojoj je Maté rođen, njegova se majka na jedno vrijeme morala razdvojiti od svojeg novorođenog sinčića, što je, smatra Maté, kod njega stvorilo doživotnu traumu i strah od odbačenosti.

Strah od odbačenosti i cijeli niz bolesti

Promatrajući sebe i pacijente s kojima je radio, Maté je otkrio kako upravo takvi izvori stresa, posebno kada se dogode u ranoj fazi razvoja, kasnije utječu na cijeli niz bolesti, posebice autoimunih bolesti i tumora, a o čemu suvremena medicina jako malo govori. Može se reći da je Maté svojim radom odlučio ispraviti tu nepravdu i podignuti razinu svijesti o problemu s kojim se suočava veliki broj ljudi, ali koji gotovo redovito izmiče dijagnozama zbog čega je i pristup liječenju i oporavku pacijenta nužno manjkav’, piše Ivo Džeba na Bitno.net

Njegov posljednji bestseller “Mit o normalnom”, nadilazi područje osobnih trauma te zahvaća pitanja trauma kojima smo svi (neki više, neki manje) izloženi na razini društva, čime Maté stupa na područje društvenih znanosti tumačeći da ako postoji nagli rast autoimunih bolesti u društvu, tada više ne možemo govoriti da je on uzrokovan isključivo nečime što se događa u organizmu pojedinca, nego čitavog društva. Drugim riječima, u ovoj knjizi Maté samu medicinu dobrim dijelom promatra kao društvenu znanost, a lijek traži u promjeni društvene paradigme u različitim područjima od politike i ekonomije do kulture i zabave.

‘Danas je normalno biti malo nenormalan’

“Imamo tu ideju da je ono što je normalno istovremeno zdravo i prirodno, a ja kažem da u ovoj kulturi norma nije ni zdrava ni prirodna, štoviše upravo nas norma čini bolesnima. Govorimo o bolestima tijela i uma kao o abnormalnostima, a ja kažem da je bolest u ovakvom društvu, uzevši u obzir uvjete u kojima živimo, normalan odgovor na nenormalne okolnosti”, kazao je Maté u jednom od svojih intervjua, i u te bi se dvije rečenice, pojednostavljeno govoreći, mogao sažeti dobar dio njegova rada: s jedne strane, borba protiv onoga što se danas smatra društvenom normom, počevši od ranog razvoja, preko odnosa među odraslim osobama sve do društvene razine, s druge strane milosrdan pogled na sve one čiji su tijelo i um na različite načine “otkazali poslušnost”. Gotovo da bi se reklo da je u većini slučajeva danas normalno biti pomalo nenormalan.

Ljudi sve više moraju potiskivati sami sebe

Koje je njegovo objašnjenje? Maté smatra da naš organizam oponaša ono kako se mi ponašamo prema van. Kao primjer najčešće uzima nagli porast autoimunih bolesti u našem društvu u kojima se organizam okreće protiv samoga sebe. Ovaj kanadsko-mađarski liječnik smatra da se taj porast događa jer ljudi “sve više moraju potiskivati sami sebe kako bi se uklopili u pogrešna društvena očekivanja”, a potiskivanjem našeg autentičnog “ja” ne sakatimo samo svoje emocije, nego “budući da su emocije fizički povezane s imunološkim sustavom, štoviše dio su istog aparata, kada potiskujete emocije istovremeno potiskujete svoj imunološki sustav”. Nagli porast različitih oblika bolesti u suvremeno doba, Maté uzima kao dokaz da geni, suprotno tvrdnjama nekih, igraju relativno malu ulogu u razvoju bolesti. Geni se nisu stigli u tako kratkom razdoblju naglo promijeniti, ali naši odnosi jesu.

Ne valja prešućivati probleme

U knjizi “Kada tijelo kaže ne”, Maté navodi cijeli niz primjera osoba koje su razvili tumore ili autoimune bolesti jer se nisu znale zauzeti same za sebe, pokazati svoje autentične emocije, koje trebaju uključivati i razinu zdrave ljutnje kada je to potrebno. Štoviše, upravo potiskivanje ljutnje Maté ističe kao jedan od vodećih uzroka razvoja autoimunih bolesti i tumora. Ljutnja ne nestaje, nego je naš organizam počinje usmjeravati protiv sebe. Ako je ono što Maté govori točno, valja dobro preispitati koliko se puta savjet da se “radi mira u kući”, kao svojevrsne “vrhovne vrijednosti”, prešute različiti problemi koji su na koncu doveli do bolesti, te koliko je naše iskrivljeno shvaćanje rečenice o nužnosti “nošenja križa” dovelo do toga da smo preuzimali “križeve” koji nisu bili od Boga, nego posljedica naše nesposobnosti da se na zdrav način zauzmemo za sebe. Nemam odgovor na ta pitanja, ali znam da Bog želi dobrobit za svakog čovjeka, koja uključuje i psihofizičko stanje pojedinca.

Dijete se mora osjećati bezuvjetno voljeno

Maté također smatra da većina problema ima korijen u traumi koja se dogodila još u vrijeme djetinjstva, u obliku iskustava sličnih onome koje je Maté imao u vrijeme razdvojenosti od majke. Najveći naglasak koji Maté stavlja u vezi s tim jest da dijete mora osjećati da je bezuvjetno voljeno. Objašnjava da su dva bitna čovjekova poriva da bude autentičan prema sebi i da bude prihvaćen. Malom djetetu važnije je da bude prihvaćeno nego da bude autentično, jer ne može preživjeti bez drugih. Zato će ono uvijek, kada dođe do dileme, u konačnici izabrati da se svidi drugima nauštrb iskazivanja svoje autentičnosti. Ako se prilikom odgoja suviše lomi djetetova autentičnost, koja se nerijetko iskazuje kroz plač, velika je vjerojatnost da će se dijete razviti u pojedinca koji potiskuje emocije, te će samim time u kasnijem razvoju života biti izloženiji razvijanju bolesti uzrokovanih potiskivanjem. “Postoji korelacija između emotivnog okruženja u kojem smo odrasli i naše fiziologije”, tvrdi ovaj liječnik.

‘Ne treba ignorirati plač svoga djeteta’

Maté se ne libi eksplicitno kritizirati zagovornike odgoja koji su više usmjereni prema tome da malena djeca trebaju “očvrsnuti”, te se ne treba previše uzbuđivati kada plaču ili iskazuju nezadovoljstvo, pri čemu nerijetko kao negativan primjer spominje pomalo stroži pristup koji propagira Jordan Peterson. “Jeste li ikada vidjeli ženku gorile koja ignorira plač mladunčeta, možete li to uopće zamisliti? Jeste li ikada vidjeli mačku kako ignorira mijaukanje mačića?” retorički se pita Maté. “Novorođenče je utjelovljenje očekivanja bezuvjetnog prihvaćanja, a mi govorimo roditeljima da ignoriraju plač svoje djece, ili da se odvoje od svoje djece kada se ponašaju onako kako se nama ne sviđa.” Maté tvrdi da smo “kao vrsta evoluirali tako da imamo očekivanja u određenim uvjetima. Što manje društvo zadovoljava ta očekivanja, to postaje toksičnije za razvojne potrebe, a time i za zdrav rast ljudskih bića”. Čitajući o ovako “toplom” pristupu odgoju, mogli bismo se zapitati što je s onom Pavlovom rečenicom da otac “šiba sina kojeg voli”. Vjerojatno bi najkraći odgovor bio da otac možda u tom trenutku ne zna za bolje, ali ako bi znao za bolje, onda bi bio dužan tako postupati.

Trauma se može prenijeti kroz nekoliko generacija

Kad smo kod Svetog pisma, zanimljivo je da se Maté osvrće i na rečenicu iz Starog zavjeta da Bog kažnjava grijehe otaca na djeci do trećeg i četvrtog koljena. Maté odbacuje govor o prenošenju krivnje za grijehe, ali tvrdi da se trauma koju je doživio otac (ili majka) može prenijeti preko spolnih stanica. Drugim riječima, tvrdi da trauma može fizički utjecati na genetski zapis koji dobivamo, i može biti vidljiva nekoliko generacija nakon samog traumatičnog događaja u genetskom zapisu potomaka. Maté tvrdi da smisao svetopisamskog teksta nije “okrivljavati”, nego “shvatiti”. “Jednom kada smo shvatili, možemo početi stvari raditi drugačije”, objašnjava.

Stekao ogromnu popularnost

Moglo bi se reći da u Matéovom pristupu bolesti i izlječenju dominira pogled razumijevanja za čovjeka, rastrganog društvenim i osobnim traumama, te da polaže više nade u popravljanje odnosa prema sebi i drugima negoli u puki napredak medicine. Čini se da se njegove riječi slažu i s iskustvom brojnih vjernika koji svjedoče o ozdravljenju nakon što su uspjeli oprostiti, zacijeliti odnose ili se oduprijeti pritiscima kako bi zauzeli autentičan stav prema svojem životu.

Također, njegov naglasak na specifičnost društvenih uvjeta i utjecaja, koji oblikuju pojedinca i pritom na svakoga različito djeluju, upozorava protiv jeftinih i “gotovih” rješenja koje se ponekad nude kada nas netko želi na brzinu duhovno posavjetovati (slično kao Joba njegovi “prijatelji”), te više naginju naglasku pape Franje na potrebu duhovnog praćenja pojedinaca, i pomnog razlučivanja. Iako će se Matéove riječi nekima činiti kao puki zdravi razum, ogromna popularnost koju je stekao kao spisatelj i kao govornik svjedoči da on progovara o problemu našeg vremena koji brojne osobe itekako osjećaju na svojoj koži”, piše Bitno.net.

FOTO: Screenshot videosnimke YouTubea