DOBROTA JAČA OD BIJEDE: Priča o Đuri priča je i o Zagrebu; jedna od najljepših o našem gradu DOBROTA JAČA OD BIJEDE: Priča o Đuri priča je i o Zagrebu; jedna od najljepših o našem gradu
TweetEmailPrint ”U Zagrebu živim od ’61., još nemam mirovinu, ni zdravstveno, ni redovitu socijalnu pomoć. Imam zato ‘Kap dobrote’ i dobre ljude koji mi... DOBROTA JAČA OD BIJEDE: Priča o Đuri priča je i o Zagrebu; jedna od najljepših o našem gradu


”U Zagrebu živim od ’61., još nemam mirovinu, ni zdravstveno, ni redovitu socijalnu pomoć. Imam zato ‘Kap dobrote’ i dobre ljude koji mi pomažu. Jedna Monika, koja u blizini ima dućan, pokloni mi sto do dvjesto kuna kad god mi zatreba! Od udruge Kap dobrote dobijem sto kuna mjesečno za lijekove, dobijem i hranu te higijenske potrepštine, bocu plina kad mi se stara isprazni, odjeću i obuću… Prijateljica mi je poklonila mobitel. Plati i bonove da mogu telefonirati”, nabraja Đuro. U kutu njegove sobice je televizor, do njega grijalica, na drugoj strani – štednjak i hladnjak. Račune za struju i vodu plate mu, dakako, prijatelji. ”Bog mi je dao sve te ljude”, govori mirno, kao da je to nešto posve uobičajeno. Na tren mi se pričini da gledam film, a ne stvarnog čovjeku u današnjoj Hrvatskoj… No, Đuro je itekako stvaran, kao i plemeniti ljudi koji mu pomažu ne očekujući da se o tome govori i piše. A grad čine ljudi, ne zidovi

Đuro Janjić (78), rodom iz Teslića u BiH, već šezdeset godina živi u Zagrebu,  gdje je više godina radio na raznim poslovima (u građevinskoj tvrtki Tempo, u ZET-u….), no unatoč tome uslijed birokratskih zavrzlama, nema ni zdravstveno osiguranje, ni mirovinu, ni minimalnu zajamčenu naknadu, odnosno bilo kakva redovita mjesečna primanja.

Socijalnu pomoć prima tek povremeno – par puta godišnje, a kada ga nešto zaboli i kada bol više ne može trpjeti, liječnički pregled mora platiti iz svoga, najčešće praznoga, džepa. Otkako mu je prije dvije godine supruga umrla, živi sam u sobičku od desetak kvadrata.

Ipak, nije ni tužan, ni ogorčen. Baš naprotiv, kaže da ima sve što treba i da je sretan čovjek.

Kako je to moguće?

Priča o Đuri priča je i o Zagrebu, o mnogim dobrim i plemenitim ljudima koji nesebično pomažu potrebitima, a koji to čine bez želje da se za njihova djela čuje i dozna. Bez tih ljudi, priča o Đuri bila bi posve drugačija: zasigurno puno mračnija.

Ovako, jedna je to od najljepših priča o našem gradu. Jer grad su ljudi koji u njemu žive.

Zdravstveno mu ne daju zbog dva datuma rođenja

”Nemam dovoljno staža pa čekam obiteljsku mirovinu. Trebao bih ju dobiti na osnovu mirovine moje supruge, koja je preminula 23. lipnja 2019. godine. Zdravstveno mi ne daju, jer kažu da u dokumentima imam dva datuma rođenja. Rođen sam 8. rujna 1943. u Tesliću, a što su oni zapisali…, ja ne znam. Pitam ženu u Trpimirovoj: jesam li ja kriv što je netko krivo moje rođenje upisao? Ali, ne vrijedi. HZZO me zbog toga i tužio, no sud je presudio u moju korist. Tako bih ipak uskoro trebao dobiti i zdravstveno”, tumači vedro naš sugovornik, dok razgovaramo u njegovoj tijesnoj sobici-stanu u prizemlju stoljeće i pol stare kuće u Medvedgradskoj ulici, malo iznad Kaptola, u tobože elitnom dijelu grada (njegova supruga dobila je taj mikro stan na korištenje, a kasnije ga i otkupila).

”Od čega onda živite?”

”Povremeno dobijem socijalnu pomoć. Ove godine dobio sam 1700, a prije par godina, 2500 kuna. To je sve što imam. Ali imam i ‘Kap dobrote‘, a imam i dobre ljude koji mi pomažu. Stvarno ima jako puno dobrih ljudi. Jedna Monika, koja u blizini ima dućan, pokloni mi sto do dvjesto kuna, kad god mi zatreba! Od Katoličke udruge Kap dobrote dobijem sto kuna mjesečno za lijekove, dobijem i hranu te higijenske potrepštine. I bocu plina mi donesu, kada staru ispraznim. I odjeću i obuću dobijem, ako mi zatreba. S Kapi dobrote sam prezadovoljan!”, tumači Đuro.

Marina Vlček, djelatnica Katoličke udruge Kap dobrote, u čijem društvu sam posjetio našeg sugovornika, objašnjava da je Đuru upoznala još prije petnaestak godina, kod (sada pokojnog) patera Antuna Cveka, velikog dobrotvora i prijatelja starih, bolesnih i nemoćnih, koji je, zajedno sa suradnicima, i utemeljio Katoličku udrugu Kap dobrote.

”Eh, pater Cvek!”, prisjetio se Đuro, pa se dlanom opalio po čelu.

”Što god bi u džepu imao, pater Cvek bi drugome dao”

”Majka ne rađa više tako dobrog čovjeka! Kada bih mu rekao da mi treba 400 kuna za struju, pater bi dao 500 i ništa ne bi htio natrag. Što god bi u džepu imao, dao bi drugome. Pater Cvek je svu ovu dobrotu i pokrenuo, a ja ne znam što bih bez ‘Kapi dobrote’. Zapišite da sam s njima pre – za – do – vo- ljan!”, ponovio je Đuro, naglašavajući svaki slog.

U kutu njegove sobice je televizor, do njega grijalica, a na drugoj strani – štednjak i hladnjak. Između – krevet, par nevelikih ormara, sudoper i minijaturna klupica. Stolica nema.

Na pitanje: tko plaća struju i vodu, odgovara: prijatelji.

”Skupe novac, pa plate koliko treba. Bog mi je dao sve te ljude”, govori mirno, kao da je to nešto uobičajeno i posve normalno.

Gospođa Marina samo kimne glavom te slijegne ramenima.

Kako je i gdje je upoznao tolike dobre ljude? Ta nije ovo film, nego stvarni život…

”Meni dolaze sve samo dobri ljudi. Sretan sam s njihovom dobrotom. Evo, dobio sam i mobitel na poklon od prijateljice. Često mi plati i račun, odnosno bonove za telefon”, kaže Đuro dok pokazuje moderni mobitel.

”U pučku kuhinju ne idem, previše bi mi bilo”.

”Štakori su skakali preko supruge, a onda nam je Župa obnovila sobu”

Vidjevši ‘upitnike’ u mom pogledu, gospođa Vlček objasnila je da je Đuro uvijek pozitivan, da nikome ništa ne zamjera, da sve oprašta i da mu se to na ovaj način vraća.

Od živućih članova obitelji Đuro ima sina, koji, kako reče, ‘tjera po svom’, a u Bosni – samo šogoricu sa ženine strane.

”Imao sam tri brata, svi su pomrli”.

No, ima zato mnoge prijatelje i dobre ljude, koji su mu kao druga obitelj.

”Ovdje su do prije dvije godine skakali štakori. Supruga je plakala od muke. Hodali su preko nje, a ona je, teško bolesna, morala ležati. Probili su vrata i ulazili u stan. Bilo ih je dvadesetak. Nisi ih se mogao riješiti… No, onda mi je Župa Svetog Ivana iz Nove Vesi obnovila i adaptirala sobu. Betonirali su novu deku, stavili novi pod, zatvorili su, rupe. Otad više nema štakora. Ma kakvi! Ne mogu više ući”, rezolutno odmahuje Đuro, a gospođa Marina primjećuje da je sada u sobi puno toplije (razgovarali smo jutro nakon naglog zahlađenja te je Đuro uključio grijalicu; kada bi pritvorio vrata, za minutu je bilo vruće).

”Ako treba neki popravak u stanu, ako mu, primjerice, voda negdje procuri, Đuro nas nozove i naš kućni majstor dođe i to popravi. Osim Đure, imamo još 169 korisnika. Uglavnom su to stariji ljudi koji žive sami i o kojima nitko ne brine, oni koji su napušteni od obitelji, ili nemaju obitelji”, objašnjava potom Marina Vlček, jedna od četvero zaposlenika Kapi dobrote.

Kaže da imaju i čak 70 volontera, tako da svaki korisnik ima svoga volontera, prema mjestu stanovanja.

”Netko treba samo društvo, nekoga tko će ga slušati. Drugi trebaju hranu. Trećima je potrebna tehnička ekipa za popravke, četvrtima treba platiti račune, jer sami ne mogu. Petima treba oprati rublje, a mi imamo i praonicu. Svima njima djelatnici i volonteri Kapi dobrote pomažu kad god je potrebno. Volonteri često prate naše korisnike kod liječnika, u bolnicu, kad im treba pratnja. Imamo i koordinatora volontera, za slučaj da neki volonter ne može u potrebno vrijeme doći i pomoći. Koordinator onda pošalje nekog drugog. Sve to je naše poslanje, onako kako je to pater Cvek zamislio i postavio. Uvijek s naglaskom na čovjeka”, dodaje naša sugovornica.

Na pitanje tko sve to financira, odgovara da imaju mnogo donatora – pravnih osoba, ali i dobrih ljudi… Nadodaje da sve to ne bi bilo dovoljno, da im sustavno ne pomaže resorno Ministarstvo i Grad Zagreb.

Ministarstvo ih financira kroz trogodišnje projekt

”Hvala svim dobrim ljudima koji pomažu! No, želim naglasiti da bez pomoći države i grada bi jako teško ovo sve funkcioniralo.  Ministarstvo nas redovito financira kroz trogodišnje projekte. Samo za drva za ogrjev, godišnje izdvajaju 100.000 kuna. Kasnije mi kupimo i dostavimo drva kome treba”, objašnjava gospođa Vlček, pomoćnica u socijalnoj službi Kapi dobrote, koja za tu udrugu odrađuje i knjigovodstvene poslove te pere rublje u njihovoj praonici, kada kome zatreba.

Uz nju, u udruzi je zaposlena i socijalna radnica (Kristina Konicija, s kojom sam dogovarao izradu ove teme), geronto domaćica te vozač, koji je ujedno i kućni majstor.

No, osim njih četvero, starijima, usamljenima i nemoćnima pomaže i cijela vojska volontera, koju je ta udruga svojom dobrotom i plemenitošću uspjela k sebi privući!

”Pater Cvek je često gostovao u televizijskim i radijskim emisijama, ili bi na raznim portalima nešto o njemu objavili. Nakon što bi ga čuli kako s ljubavlju i s velikom pažnjom govori o nemoćnima i potrebitima, mnogi su se javljali da bi volontirali. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća on je, obilazeći starije i napuštene, uočio da je ljudima često važniji i dragocjeniji čovjek, nego hrana ili novac. Uvijek je pomagao i onima koji su bili nezahvalni, odnosno onima koji su imali brojne negativnosti. Sve negativno on bi maknuo u stranu i gledao bi samo čovjeka. Govorio je: sve su to Božja djeca.  Svi su za njega bili vrijedni pažnje”, objašnjava Marina Vlček, koja je patera Cveka dobro poznavala, jer i sama u Kapi dobrote volontira i radi dugi niz godina.

Korisnici su pripadnici različitih nacija i vjeroispovijesti

Napomenula je da u toj udruzi baš nikada nisu pravili i ne prave prave razliku među ljudima.

”Među našim korisnicima imamo i Roma i pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti, pripadnika muslimanske vjeroispovijesti i ateista… Nikada ne pitamo tko si i što si. Svi su za nas ljudi u potrebi. Pater Cvek bio bi najsretniji kada bi se neki korisnik koji se udaljio od vjere, ili koji je ateist, obratio pa bi zatražio ispovijed, ili sakrament. Nerijetko se to događalo, a to bi patera najviše obradovalo”, prisjetila se sa sjetom pomoćnica u socijalnoj službi Kapi dobrote.

I Đuro, kad god može, odlazi na misu u crkvu Svetog Ivana u Novoj Vesi. Ranije je, dok potres nije oštetio Baziliku srca Isusovog u Palmotićevoj, često tamo išao, a odlazi nerijetko i ‘kod Sestara’ u Frankopansku…

”U životu je najvažnije zdravlje i molitva. Važno je voliti ljude i ne mrziti nikoga. Ne bojim se korone, jer vjerujem u Boga. Pazim, naravno, da se ne zarazim, pa ne izlazim često. Kada je bio potres, sjedio sam ovdje, gdje vi sada sjedite i pio kavu. Jako je treslo i uplašio sam se. Rekao sam: Bože, zaustavi to! I prošlo je. Ova kuća, izgrađena u 19. stoljeću, ima dosta oštećenja, ali moja soba nigdje nije popucala. Ni ogrebotine”, smije se Đuro i pokazuje zidove koji doista nemaju ni najmanju pukotinu.


Nakon izbijanja pandemije sve je više siromašnih i usamljenih

Na pitanje je li im se, nakon potresa, odnosno nakon izbijanja pandemije, povećao broj korisnika, Marina Vlček prvi puta se namrštila.

”Nažalost, sve je više siromašnih. Vidimo to po povećanom broju poziva. Nakon izbijanja pandemije, po prvi puta su nam se počeli masovnije javljati i ljudi srednje dobi. Mnogi su ostali bez posla, a i djeca su im u teškoj situaciji pa im ne mogu pomoći. Kada vidim da i mlađi dolaze u pučke kuhinje, to me šokira”, ističe djelatnica Kapi dobrote.

Dodaje potom da je sada, odnosno od izbijanja pandemije, najviše na cijeni razgovor, odnosno ljudsko društvo.

”Mnogima je najvažnije da ih netko posluša, da razgovara s njima. Samoća je sve veći problem. Ti ljudi i prije su bili sami, no mogli su negdje izaći, s nekim popričati, a to im je, zbog korone, sada onemogućeno. Zato mi u zadnje vrijeme trebamo samo slušati. Najviše se traži čovjek. Baš ono čemu nas je patar Cvek godinama poučavao”, dodaje gospođa Marina.

Prisjetila se potom prvih izlazaka na teren, nakon što je iz Mostara, preselila u Zagreb i nakon što je počela volontirati u Kapi dobrote.

”Bila sam šokirana kada sam pošla jednoj korisnici, koja je živjela u Draškovićevoj ulici. Mislila sa da u centru Zagreba žive samo dobrostojeća gospoda. No, došla sam na adresu i nisam mogla vjerovati da netko živi u podrumu, gdje su šupe za drva. Kasnije mi je pater Cvek rekao da je to pravi hotel u usporedbi s mjestima koje je on obilazio. Ispričao je kako je jednom umalo odustao, kada je vidio razrušeno drveno stubište koje je vodilo na mračni tavan. Mislio je da je nemoguće da gore itko živi, premda su ga tamo uputili. No, onda je u mraku čuo glasove. Slijepa starica doista je gore ležala, sama i napuštena. U mraku je čekala da je netko posjeti. Sada i ja znam da je kriva predrasuda da u centru Zagreba živi samo dobrostojeći. Mnogo je tu samoće, nemoći i sirotinje. No, upravo zato, Kap dobrote i postoji”, zaključila je.


Ovaj tekst dio je projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.

FOTO: Snimio Damir Kramarić