ACO PRIZIVA CENZURU: Objavljivat će se samo ‘službena istina’, a sve ostalo BIT ĆE KAŽNJIVO! ACO PRIZIVA CENZURU: Objavljivat će se samo ‘službena istina’, a sve ostalo BIT ĆE KAŽNJIVO!
Stanković je predložio sankcije za nakladnike u kojima se pojavi ‘govor mržnje’, kao da ne zna da bi to zloupotrebljavali korumpirani moćnici, koji bi... ACO PRIZIVA CENZURU: Objavljivat će se samo ‘službena istina’, a sve ostalo BIT ĆE KAŽNJIVO!

Stanković je predložio sankcije za nakladnike u kojima se pojavi ‘govor mržnje’, kao da ne zna da bi to zloupotrebljavali korumpirani moćnici, koji bi dobili priliku obračunati se sa svakim tko  kritički piše o njima (i čije tekstove netko komentira). Dakle i sa onim koji pišu istinu! Kako? Pa, rekli bi da DORH protiv njih nije pokrenuo postupak  te da onaj tko piše o njihovoj aferi – širi lažne vijesti i potiče govor mržnje! Bravo Aco!

U pojedinim hrvatskim medijima zadnjih se dana na sva zvona najavljuje, pa čak i slavi (!) novi zakon zbog kojeg bi mnogi novinari i redakcije mogli biti posve ušutkani te natjerani da objavljuju samo dosadne i banalne vijesti, odnosno samo ‘službenu istinu’, jer bi sve ostalo moglo biti proglašeno govorom mržnje ili širenjem lažnih vijesti (kao da mainstream mediji i ovako nisu dovoljno uškopljeni)?!

I dok mnogi primjećuju da će donošenje takvog zakona značiti ponovno uvođenje najgoreg oblika totalitarne cenzure – kakvu provode isključivo autokratski i nedemokratski režimi – prestrašno zvuči činjenica da je na uvođenje cenzure prvi pozvao poznati televizijski novinar Aleksandar Stanković!

Traži kazne od sto tisuća kuna!

Jer premda je morao biti svjestan da bi se poziv na sankcioniranje ‘govora mržnje’ ili širenja ‘lažnih vijesti’, mogao  najviše obiti o glavu upravo novinarima i urednicima, Stanković je, tobože dobrodušno, predložio sankcije za nakladnike u kojima se pojavi ‘govor mržnje’! Predlaže kazne od sto tisuća kuna!!!

Kao da ne zna da bi takav zakon masovno zloupotrebljavali korumpirani moćnici, o kojima se ionako malo govori, a koji bi sada dobili priliku obračunati se sa svakim tko imalo kritički piše o njima. Kako? Pa, rekli bi da DORH, ni sudovi protiv njih nisu pokrenuli postupak te da onaj tko piše o njihovoj aferi širi lažne vijesti i potiče govor mržnje (poznato je da moćnike u RH u pravilu ne procesuiraju, bez obzira na počinjeni kriminal i korupciju; upravo zato mnogi sumnjivci koriste poštapalicu: ‘Neka institucije rade svoj posao’)!

Je li lažna vijest objava da Horvatinčić gazi ljude?

Sve to bi moglo značiti, primjerice, da bi i pisanje o pravosudnim skandalima poput sramotne deložacije njemačkog para iz njihove kuće na Viru, ili o činjenici da je sutkinja Maja Šupe oslobodila svake krivnje čovjeka koji je skrivio smrt dvoje talijanskih jedriličara, a prije toga još nekoliko ljudi, netko mogao okarakterizirati kao ‘govor mržnje’ ili širenje lažnih vijesti!

Dobro je, stoga, kolumnist Nino Raspudić primijetio da nam ‘Lex Stanković‘ donosi teror ‘zaustavljača mržnje’.

Prenosimo ovdje  Raspudićevu kolumnu objavljene u Večernjem listu:

U 18. godini uživanja, čini se doživotne koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju.

Slobodoumni diktator misli da sve smije

Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti. No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova.

Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta. Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tomić, Jergović i slični odavno zabranili komentare

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija.

Bez smjenica EK ne možemo ni na zahod

“Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona. Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita?

Je li vijest o silovanju u Njemačkoj govor mržnje?

Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova? Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Portali će sami brisati sve nepoćudne vijesti

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Svatko će prijavljivati svakoga

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima.

Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može”, piše Raspudić u Večernjem.

Komentari