Majka s djecom živi u opasno vlažnom podrumu: ‘Socijalna radnica odbila je ući jer joj unutra smrdi’

”Stariji i bolesni dolaze iz udaljene Brezovice te iz Velike Gorice na zagrebački Glavni kolodvor po sendvič! Možete onda zamisliti u kolikoj su potrebi ti ljudi”, ističu članovi mobilnog tima udruge Savao, koji – osim što na kolodvoru dijele pakete s hranom, redovito obilaze zagrebačke beskućnike i vrlo siromašne obitelji. Borna, Kaja i Antonija nastoje pomoći i samohranoj majci oboljeloj od karcinoma te njezinoj djeci, da se napokon izvuku iz vlažnog i zagušljivog podruma u kojem godinama žive – svega na korak od zagrebačke Ilice i Hrvatskog narodnog kazališta

Veliki crni kolobari te tuga u umornim očima, kao i nesnosni zadah vlage u jedinoj sobi, rastužili bi gotovo svakoga tko uđe na njihova vrata. Teško je, naime, i zamisliti da netko u takvim uvjetima može i par dana boraviti, a Ljutvija I. i njezina djeca udišu tu vlagu već desetljećima. U strogom centru Zagreba, da se razumijemo, na korak do Ilice.

”Za ovaj smrdljivi podrum, svaki mjesec državi plaćam 1200 kuna. Plus režije. Sramota! Poplavljeni smo tri puta i djeca se noću guše. Stariji se od vlage i razbolio. Ima astmu i epilepsiju. Već neko vrijeme je u bolnici. Sva odjeća nam užasno smrdi po vlazi i mlađi sin kaže da ga je stid takav ići među ljude. Tri puta sam podnijela zamolbu Gradu Zagrebu za primjereniji smještaj, no svaki put su nas odbili. Odbili su nas i u Centru za socijalnu skrb kada smo tražili jednokratnu pomoć jer nam je hladnjak pokvario. Socijalna radnica, koja je došla vidjeti kako živimo, samo je povirila i pobjegla van. Kaže da ne može biti unutra, jer smrdi po vlazi. Aha, a nama ne smrdi”, rasplakala se samohrana majka koja je davne 1980. kao devetnaestogodišnja djevojka iz okolice Skoplja preselila u glavni hrvatski grad.

Tetka ju iz Skoplja dovela da tu završi fakultet

Tetka ju je, kaže, dovela u Zagreb kako bi završila Ekonomski fakultet, no umjesto knjiga, primila se, silom prilika, krpa za čišćenje. I tako godinama. Muž ju je, veli, još 2001. napustio, a alimentaciju ne plaća.

Lucija (kako je zovu prijatelji kojima je teško izgovoriti njeno makedonsko ime) je na podrum u Deželićevom prilazu prijavljena već godinama – premda tu živi bespravno (za vrijeme bivše države su ju pustili s kćerkicom u tada gradski prostor, no papire za tu podrumsku sobu nikada nisu dobili, zbog čega su ih u nekoliko navrata zadnjih godina htjeli deložirati).

Hrvatska je državljanka te je uredno radila dok je mogla. Godinama je čistila prostorije Zagrebačke banke, Hrvatske televizije, kuhala je u ‘Kiki’…, sve dok se nije teško razboljela. I premda je prije tri godine navršila šezdesetu, i premda boluje od karcinoma, mirovinu joj nisu odobrili.

Kćer plakala od stida kada je morala u red za hranu

”Do korone, kćer mi je radila u Caritasu kao pomoćna kuharica, a i mlađi sin je bio zaposlen kao konobar, ili autolimar. No od pojave pandemije oboje su bez posla. Danju i noću skupljaju boce, a povremeno rade i druge poslove. Više su ih puta prevarili, nisu im platili, ili bi im dali svega 40 kuna za čišćenje apartmana… Grubo su nas odbili i u centru za socijalnu skrb, pa su sada oboje vrlo ogorčeni. Albina više ni ne želi tražiti pomoć. Plakala je zbog stida kada je prvi puta morala poći na Glavni kolodvor po pakete hrane. Dugo se nećkala. Taj dan nije uspjela skupiti dovoljno boca, pa se prisilila stati u red s ostalima. Tako je upoznala Bornu i druge dobre ljude iz udruge Savao. Svakog utorka i petka oni dijele hranu siromašnima i beskućnicima na Glavnom kolodvoru. Povremeno svrate i do nas s paketom hrane i drugim potrepštinama ”, ispričala je Ljutvije, dok smo u nesnosnoj vlazi čekali Bornu, Antoniju i Kaju, članove mobilnog stručnog tima udruge Savao koji od srpnja ove godine, osim što na kolodvoru djele hranu, sudjeluju i u jednogodišnjem projektu ‘Uključimo isključene’.

U sklopu tog projekta redovito obilaze četrdeset zagrebačkih beskućnika te pet vrlo siromašnih obitelji u riziku od beskućništva. Jedna od tih obitelji su Ljutvije i njezina djeca.

‘Situirani ne razumiju malog čovjeka’

I oni su, naime, socijalno isključeni, što je, objašnjavaju nam kasnije Borna i njegove suradnice, još veći problem od same besparice i vlage u kojoj žive.

”Situirani ljudi, oni koji imaju, ne razumiju, nažalost, malog čovjeka. Često im ne plate za njihov rad. Prevare ih, jer ih samo žele iskoristiti. Sve to dovodi do još većeg razočaranja kod potrebitih. Takvi postupci ih još više guraju na dno. Tada postaju očajni, prepuste se apatiji. Boje se ući u kontinuitet rada jer više ne vjeruju ljudima. To je ta socijalna isključenost”, odlično je problem rastumačila časna, odnosno medicinska sestra – Kaja Ljubas.

Nadovezao se psiholog Borna Lozo riječima da im pokušavaju promijeniti svijest, kako bi na svakodnevnicu gledali pozitivnije. Borna Lozo i Kaja Ljubas su, podsjetimo, članovi mobilnog stručnog tima udruge Savao, tim koji  sudjeluju u jednogodišnjem projektu ‘Uključimo isključene‘ financiranog novcem Fonda za aktivno građanstvo.

U sklopu tog projekta, Borna svakodnevno, a Kaja i Antonija prema potrebi, u periodu od godinu dana obilaze četrdeset zagrebačkih beskućnika te pet vrlo siromašnih obitelji koje su u riziku od beskućništva

Ženi s karcinomom odbili zahtjev za mirovinu

”Htjeli bi ih potaknuti da se odvaže, da se ne zadovolje ovim što imaju, već da pokušaju izaći iz vlažnog podruma. Tu smo za podršku, pomažemo im u traženju posla, razgovaramo o svemu. Kada im ispričamo da smo i sami imali padova u živovu, onda im je malo lakše. Kroz takve razgovore malo po malo se mijenja njihov pogled na svijet. Najprije, zbog više gorkih iskustava, odbijaju tražiti posao, no kasnije kažu da bi možda ipak mogli ponovno pokušati”, dodatno je svrhu projekta, ali i njihovo poslanje, objasnio mladi psiholog i vođa mobilnog stručnog tima udruge Savao.

Pravnica Antonija Franić teško je bolesnoj ženi pokušala objasniti da treba biti uporna u traženju prava koja joj pripadaju.

”Gospođa je podnijela zahtjev za mirovinom, no u podružnici HZMO u Tvrtkovoj su je odbili s obrazloženjem da dokumentacija koju je priložila ne dokazuje da je radno nesposobna. U međuvremenu je ponovno obolila od karcinoma. Uložila je žalbu te je priložila novu medicinsku dokumentaciju. Dobila je potom rješenje od HZMO da se njezin predmet sada rješava na višoj razini, u Središnjoj službi u Mihanovićevoj”, objasnila je kako stoje stvari pravnica mobilnog tima udruge Savao.

Žalosno je, nadovezala se sestra Kaja, da u samom centru Zagreba ljudi ovako žive. No, takvih slučajeva je, tvrdi, sve više.

U redovima za hranu mahom su umirovljenici

”Prošli utorak je na Glavnom kolodvoru bilo 180 onih koji su došli po pakete s hranom. Nekada ih bude i dvije stotine, a još ljetos ih nije bilo više od 150. Bojimo se da će potrebitih u redovima za hranu na zimu biti još više”, naizmjence su sve lošije socijalne prilike u Hrvatskoj opisivale sestra Kaja Ljubas i pravnica Antonija Franić.

Objašnjavaju da u tim redovima beskućnici nisu većina, već su to osobe koje imaju sramotno niske mirovine.

”Ne mogu kraj s krajem sastaviti i zato dolaze navečer na Glavni kolodvor. Jedan sendvič im pomogne da prežive. Kada im se ljudski približite, onda se otvore. Tada nestane sram pa otvoreno pričaju o svojoj situaciji. Stariji i bolesni dolaze iz udaljene Brezovice te iz Velike Gorice na zagrebački Glavni kolodvor po sendvič! Možete onda zamisliti u kolikoj su potrebi ti ljudi”, ističe sestra Kaja.

Tanka je linija između imati i nemati

Jedna je gospođa rekla, prenose nam, da nije ni sanjala da će se i ona naći u redu za hranu. Objasnile su joj da je vrlo tanka linija između imati i nemati…

Gospođa Ljutvije prekinula nas je riječima da se njezina Albina te noći gušila od vlage. Objasnila je da ona i njezin brat zbog nesnosne vlage preko ljeta spavaju vani, u dvorištu. No, sada su prisiljeni spavati u vlazi.

”Vidite kako im je sada, a zamislite kako će tek biti zimi”, zgrožena je sestra Kaja.

Obećali su na rastanku gospođi Ljutviji da će ponovno doći. Cilj im je, kažu, pomoći njezinoj djeci da pronađu stalan posao, a njoj da dobije mirovinu, kako bi svi zajedno mogli izaći iz nezdravo vlažne rupe u kojoj već godinama žive te otići u podstanare.

Grad im tri puta odbio zahtjev za nužni smještaj

”Oni su prava obitelj. Jako su međusobno povezani i dobro se razumiju. Uvijek pomažu jedni drugima i to je njihova najveća snaga”, objasnila je sestra Kaja iz udruge Savao ono što socijalna radnica koja skrbi o ovoj obitelji vjerojatno i ne zna.

Ranije je, napominju, bivša socijalna radnica imala razumijevanja za njihove probleme. Tražila je od nadležnih u Gradu Zagrebu da im  dodjele gradski stan u najam, jer se i osobno uvjerila koliko je vlaga neugodna i opasna za zdravlje… No, socijalna radnica Azra je otišla u mirovinu, a naslijedila ju je, kako tvrde, djelatnica koja ne mari puno za njihove probleme i teške životne uvjete.

”Išla sam u centar za socijalnu skrb zamoliti za jednokratnu pomoć, jer nam se hladnjak pokvario. Socijalna radnica rekla mi je da mora doći moja mama, no kasnije je i mamu odbila. Bila je vrlo neljubazna. Došla je jedan dan razgovarati, ali nije htjela ući, jer joj vlaga smrdi. Kako možete razgovarati, ako ne želite ući? Tako se socijalni radnici ne bi trebali odnositi prema ljudima”, opisuje i Ljutvijina kćer Albina taj neugodan susret.

Objasnila je da su ih u Gradu Zagrebu tri puta odbili, kada su molili primjereniji smještaj, odnosno gradski stan u najam. I to unatoč preporuci nekadašnje socijalne radnice, koja je od Grada ustrajno tražila da njihovoj obitelji daju stan u najam.

Važniji im novac od pomaganja ljudima

Albina I. kaže da gospođa koja radi u nadležnom Gradskom uredu (za upravljanje imovinom i stanovanje) nije imala razumijevanja i nije marila za preporuke sada umirovljene socijalne radnice. Grubo ih je tri puta odbila.

I potpisnik ovih redaka se, kroz brojne susrete s potrebitima, uvjerio da im puno više i iskrenije pomažu volonteri, članovi humanitarnih udruga te dobri ljudi kojima savjest to nalaže, nego oni koji su za to plaćeni (članovi udruge Savao posebno se ističu zdušnim pomaganjem i toplim pristupom potrebitima).

Na terenu, među ljudima, stječe se dojam da je mnogim djelatnicima nadležnih institucija važnije sačuvati novac u državnom proračunu i ne gubiti vrijeme na razgovore s ljudima, nego istinski pomoći potrebitima.

Potpisnik ovih redaka više puta se, radeći priče za projekt ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, uvjerio da nadležni u gradskim ili državnim institucijama ne objasne potrebitima koja sve prava imaju. Još rjeđe im pomažu rastumačiti sve birokratske zavrzlame, zbog čega mnogi krajnje siromašni i socijalno isljučeni ne koriste sva prava koja im po zakonu pripadaju.

U nastojanju da pokušamo pomoći teško bolesnoj ženi i njezinoj djeci koji žive u doista nehumanim uvjetima, poslali smo novinarske upite Centru za socijalnu skrb Zagreb i podružici Donji Grad, te Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

Centar za socijalnu skrb: Obitelj dobiva naknadu

”Je li točna informacija (koju sam čuo od gospođe Ljutvije I…) da su djelatnice Centra za socijalnu skrb podružnice Donji grad posjetile gospođu I. u vlažnom podrumu u prilazu Gjure Deželića … te da su joj rekle da ne može dobiti pomoć jer su joj djeca punoljetna pa mogu raditi?

Što bi teško bolesna gospođa I. trebala učiniti da joj Centar za socijalnu skrb, ili Grad Zagreb, pomognu da pronađe novi, primjereniji smještaj (jer živjeti u vlazi u kojoj oni žive vrlo je opasno za zdravlje)?”, upitali smo, između ostaloga, Centar za socijalnu skrb Zagreb i njihovu podružnicu Donji grad.

”Obitelj Ljutvije I. ostvaruje zajamčenu minimalnu naknadu i sve  druge novčane naknade za koje ispunjava uvjete sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi .

Obitelj živi u stanu u koji su svojevoljno uselili, te su u više navrata informirani o postupku dodjele stana u najam od grada Zagreba, a od strane centra za socijalnu skrb je upućena i preporuka Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom za dodjelu stana u najam obitelj”, stoji u birokratski šturom odgovoru Centra za socijalnu skrb Zagreb.

”Zbog čega teško bolesna, uredno prijavljena hrvatska državljanka, Ljutvije I, prilaz Gjure Deželića iz Zagreba (63 godine starosti), ne ostvaruje pravo na mirovinu, premda već godinama zbog bolesti ne radi i ne ostvaruje nikakva primanja? Kada gospođa I. može očekivati da će Središnja služba HZMO u Mihanovićevoj riješiti njezinu žalbu te joj odobriti mirovinu (dobila je obavijest poštom da je njezin predmet sada u Mihanovićevoj)?”, upitali smo pak odgovorne u HZMO.

HZMO: Ne dajemo informacije o konkretnim osobama

Evo što su odgovorili:

”Osobni podaci o osiguranicima i korisnicima mirovina kojima raspolaže Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na temelju zakona podliježu zaštiti prema odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka te ne možemo komentirati Vaše navode o konkretnoj osobi.

Davanje informacija o konkretnim osobama, korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja, bez privole predstavlja povredu tajnosti osobnih podataka te ne možemo odgovoriti na Vaša pitanja.

Čitateljicu molimo da se obrati Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje kako bismo provjerili o čemu je riječ.

Podsjećamo da su uvjeti za ostvarivanje prava na mirovinu propisani Zakonom o mirovinskom osiguranju – pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a u prijelaznom razdoblju od  2020. do 2029. godine žene ostvaruju pravo na starosnu mirovinu prema povoljnijim uvjetima, s nižom starosnom dobi (u 2023. s 63 godine i 3 mjeseca života). Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža. U prijelaznom razdoblju od  2020. do 2029. godine žene ostvaruju pravo na prijevremenu starosnu mirovinu prema povoljnijim uvjetima, s nižom starosnom dobi i kraćim mirovinskim stažem (u 2023. s 58 godina i 3 mjeseca i 33 godine i 3 mjeseca mirovinskog staža).

Uvjeti za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu su postojanje djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti i uvjet staža (ako je djelomični ili potpuni  gubitak radne sposobnosti  nastao zbog bolesti i/ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života, pravo na invalidsku mirovinu osiguranik stječe ako mu  navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka).

Više o uvjetima za ostvarivanje prava pročitajte na našoj mrežnoj stranici na poveznici Mirovine/Pregled prava.

Također, hrvatskom državljaninu koji nije ispunio uvjet za ostvarivanje prava na mirovinu (minimum 15 godina staža osiguranja), Zakonom o nacionalnoj naknadi za starije osobe omogućeno je novčano primanje (nacionalna naknada za starije osobe) uz uvjet navršenih 65 godina života s prebivalištem na području Republike Hrvatske u neprekidnom trajanju od 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava.

Više o nacionalnoj naknadi za starije osobe pročitajte na poveznici.”, stoji u odgovorima koje smo primili od Ureda za odnose s javnošću Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

FOTO: Snimio Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije