Mladići iz udomiteljske obitelji i beskućnik kojem je sestra otela stan, dobili prigodu za novi početak

”Sretan sam s ovom prilikom, jer me život nije mazio. Želim ostati u Zagrebu, nipošto u Čakovcu, zbog tamošnjeg odnosa prema nacionalnim manjinama, ali i zbog boljih mogućnosti zaposlenja ”, kazao je devetnaestogodišnji K. koji je nedavno, umjesto na cesti, završio u stambenoj zajednici koju vodi Hrvatska mreža za beskućnike. Stambena je zajednica ustvari iznamljeni stan u Sesvetama u kojem njih trojica zajednički žive dok pokušavaju stati na svoje noge, odnosno naći trajno zaposlenje, uštedjeti nešto novca te krenuti u samostalan život ”Dečki trebaju biti uredni, tražiti posao, raditi ili ići u školu, da bi mogli neko vrijeme ostati ovdje. Prije korone, gotovo svi koji su bili u stambenoj zajednici, pronašli su posao i otišli dalje. No, od početka pandemije, opet je recesija pa neke ponovno moramo primiti, inače bi završili na ulici.”, pojašnjava Zvonko Mlinar, potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, ali i svojevrsni ‘drugi tata’ mnogim nevoljnicima

Na stotine djevojaka i mladića, koje sudbina nije mazila i koji su djetinjstvo proveli u domovima za nezbrinutu djecu ili u udomiteljskim obiteljima širom Hrvatske, svake godine nakon završetka školovanja moraju pronaći novo mjesto za život. Mnogi, nakon te životne prekretnice, završe na ulici jer nemaju gdje drugdje. A ulica k’o ulica: nezbrinutoj mladosti nudi dilanje, kriminal, drogu, prostituciju…

I propadanje.

Ne bi li i toj djeci ponudili životnu priliku, zaposlenici i volonteri Hrvatske mreže za beskućnike izborili su se kod nadležnih državnih institucija za privremeno financiranje barem jedne stambene zajednice za beskućnike, kako struja života ne bi baš svu tu mladež izbacivala pravo na cestu.

Ne žele natrag u Međimurje zbog diskriminacije

”Sretan sam s ovom prilikom, jer me život nije mazio. Želim ostati živjeti u Zagrebu, nipošto u Čakovcu, zbog tamošnjeg odnosa prema nacionalnim manjinama, ali i zbog boljih mogućnosti zaposlenja u glavnom gradu”, kazao je na početku našeg razgovora devetnaestogodišnji mladić K. (zamolio je da ime ne objavljujemo) koji je nedavno, umjesto na ulici, završio u stambenoj zajednici za beskućnike koju vodi Hrvatska mreža za beskućnike.

Stambena je zajednica ustvari iznajmljeni stan u Sesvetama u kojem njih trojica zajednički žive dok pokušavaju stati na svoje noge, odnosno naći trajno zaposlenje, uštedjeti nešto novca te krenuti u samostalan život. Po mogućnosti kroz podstanarstvo, a ne na ulici.

”Moj prijatelj Aleks, s kojim sam zajedno išao u školu u Međimurju, upoznao me sa Zvonkom iz Hrvatske mreže za beskućnike i rekao za ovu stambenu zajednicu. Preko Mreže obojica smo se smjestili ovdje. Radim sada kao konobar u jednom restoranu i vrlo sam zadovoljan poslom. Živio sam u domu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, no u jednom trenutku svi smo se iz doma morali iseliti. Imao sam sreće da nakon toga završim ovdje”, nastavio je svoju priču K., koji je dobar dio djetinjstva proveo u udomiteljskoj obitelji u Zagrebu, gdje je završio srednju agronomsku školu.

”Ženu koja me udomila smatram svojom majkom”

”Želim da napišete da ženu, koja me udomila i koja je bila jako dobra prema meni, smatram svojom majkom. Želim joj se zahvaliti za sve što je učinila za mene”, napomenuo je mladić rodom iz sela u Međimurju, koji je period od svoje 9. do 17. godine proveo u udomiteljskoj obitelji u samom središtu glavnoga grada.

Njegov vršnjak i školski kolega Aleks ima sličnu životnu priču. No, Aleks je odlučio nastaviti školovanje pa sada pohađa policijsku akademiju te će, ako ne upiši kriminalistiku, uskoro imati mogućnost za život zarađivati kao policijski službenik.

”I ja sam živio u udomiteljskoj obitelji, u zagrebačkoj Knežiji. Bilo je uglavnom dobro, no zbog korone se malo zategnula situacija pa sam nakon tri godine izašao van. Pokušao sam tada smjestiti se u učenički dom, ali nisam uspio. Preko udruge Suncokret sam saznao za prihvatilište za beskućnike u Kosnici. Budući da se nisam htio vratiti u Čakovec, pri kraju četvrtog razreda srednje završio sam tamo. Na nesreću, zbog korone je baš tada uvedena karantena, pa jedno vrijeme nismo mogli izaći van. To je bilo vrlo neugodno. Potom sam saznao za stambenu zajednicu i došao sam ovdje. Na akademiji je baš ovih dana bila tema o diskriminaciji. Uče nas da policijski službenici moraju prema svima postupati jednako”, ispričao je Aleks, koji uz školovanje pokušava naći i posao.

Ono što zarede, štede kako bi mogli u podstanarstvo

Kada je imao tek dvije godine života ostao je, kaže, bez mame, koja ih je napustila i s kojom 17 godina nije bio u kontaktu. Živio je s bakom i djedom u jednom mjestu u Međimurju, a s majkom se tek nedavno ponovno sreo. Baka mu je nedavno preminula.

Smatra, stoga, kako je stambena zajednica za beskućnike jedna od najboljih prigoda koja im se uopće mogla ponuditi.

”Režije, stanarina i hrana su im plaćeni, a ono što zarade trebaju štedjeti, kako bi im to bila odskočna daska za dalje. Dečki, ili cure, u stambenoj zajednici ne ostaju zauvijek. Od njih se očekuje da, kada uštede za barem dvije do tri stanarine, odu u podstanare, kako bi na njihovo mjesto mogli doći drugi kojima je smještaj jednako potreban. Oni koji nastavljaju školovanje, mogu ostati i nešto duže. Ovakva se praksa pokazala kao najbolje rješenje za mlade koji, nakon završetka srednje škole, nemaju kamo otići”, pojašnjava potom Zvonko Mlinar, potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, ali i svojevrsni ‘drugi tata’ mnogim nevoljnicima, bivšim beskućnicima ili stanarima stambenih zajednica za beskućnike, pa tako i Aleksu i njegovom ‘cimeru’.

U Hrvatskoj samo dvije stambene zajednice za beskućnike

”Dečki trebaju biti uredni, tražiti posao, raditi ili ići u školu, da bi mogli ostati ovdje. Prije korona krize, gotovo svi koji su bili u stambenoj zajednici, pronašli su posao i otišli dalje. No, od početka pandemije, opet je recesija pa neke ponovno moramo primiti u stambenu zajednicu. Inače bi završili na ulici. Onima koji imaju obitelj ipak je lakše. Imaju gdje stanovat i jesti, za razliku od ovih koji u jednom trenutku moraju napustiti domove za nezbrinutu djecu, ili udomiteljske obitelji”, tumači nam Zvonko, nakon što je na brzaka provjerio jesu li dečki počistili stan.

Prije toga je, u petak predvečer, s njima trojicom pošao u nabavku hrane i kućnih potrepština, a kasnije im je u kuhinjici, dok su čekali da se hrenovke skuhaju, pokazivao koje programa doškolovanja zagrebačko Pučko otvoreno učilište nudi.

”U Hrvatskoj, na žalost, postoji samo dvije ovakve stambene zajednice. Drugim riječima, država je osigurala samo dva stana za djevojke i mladiće koje izlaze iz domova i udomiteljskih obitelji, a trebalo bi ih biti barem dvadesetak u Hrvatskoj. Jednu stambenu zajednicu za beskućnike vodi Hrvatska mreža za beskućnike, a drugu zagrebački Crveni križ. I to je to. No, ni ta dva stana nisu, nažalost, dugoročno riješena, već je financiranje stambenih zajednica osigurano kroz vremenski ograničene projekte. Nedavno smo, kada je završio trogodišnji projekt, morali otkazati stan, a mlade ljude poslati na ulicu, ili u prihvatilište za beskućnike! Sve zbog nemara i nebrige institucija, koja bi trebale stambene zajednice kontinuirano finacirati, da se ovakvi prekidi ne bi događali. Tek kada sam o tom skandalu progovorio za medije, nadležno je ministarstvo raspisalo novi natječaj za trogodišnje programe. Tako smo u lipnju dobili mogućnost da pronađemo stan u kojem, evo, sada stanuju njih trojica”, napominje potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.

Treći stanar je Damir (45), rođeni Zagrepčanin, koji ima drugačiju životnu priču od svojih znatno mlađih ‘cimera’, no koji se spletom životnih okolnosti također našao na ulici.

”U djetinjstvu su mi se roditelji razveli, nakon čega smo nastavili živjeti odvojeno: sestra s mamom, ja s tatom. Otac mi je ’95. umro na rukama, nakon što sam se vratio s odsluženja vojnog roka. Tata je imao tek 46 godina. Doživio sam veliki šok. Otišao sam živjeti kod bake u Ravnice. Nakon toga, pomalo sam krenuo u drogeraške vode. U međuvremenu, baka mi je umrla, a prije smrti je svoj stan prepisala na mene i sestru. Sestra me nagovorila da se odem liječiti u komunu i obećala mi da će me, kada se vratim, čekati bakin stan, pa ću imati gdje živjeti. Tako sam i otišao u komunu u Italiju. No, dok sam bio u komuni, sestra je, na nagovor svog bivšeg muža, prodala stan u koji sam se trebao vratiti. U takvim okolnostima, ostao sam u Italiji, gdje sam 12 godina radio u jednom hotelu. Vratio sam se 2015. i ušao u jedan od sestrinih stanova. Nakon nekog vremena, ponovno sam otišao u komunu, vratio se čist, ali tada sam naišao na zaključana vrata. Postao sam beskućnik”, govorio je polako, kao da u rukama nosi teško kamenje.

”Da smo odrastali zajedno, nema šanse da bi me sestra izbacila van”

I njemu je Sunce nanovo svanulo početkom ljeta, kada se smjestio u stambenoj zajednici za beskućnike, odnosno u stanu u Sesvetama. Donedavno je, kaže, vozio kamion, no firma je propala, pa sada opet traži posao. Fotograf je po zanimanju, no u svojem zvanju će, kaže, teško zaraditi za kruh, jer je zanat učio na starim analognim fotoaparatima, a danas svi koriste digitalne kamere, kojima, veli, nije vičan.

”Grdo je kad ti se starci rastanu. Pogotovo je strašno kada se razdvoje braća, odnosno brat i sestra, kao u mom slučaju. Da smo odrastali zajedno, drugačije bi bilo. Nema šanse da bi me tada sestra izbacila na cestu”, uzdahnuo je Damir.

Brzo se pribrao te kazao da se super slaže sa svojim cimerima.

Na zajedničkoj fotografiji, sva trojica su stali tako da im se lica ne vide. Potom su se ‘bacili’ na hrenovke, koje su se već bile dobrano ohladile.

FOTO: Snimio: Damir Kramarić