NEPRAVDA nas sve pretvara u budale; kada predugo tlače samo JAČI, za silom posegnu i SLABIJI

”Kod nas je nekažnjavanje i neispravljanje nepravdi postalo opće mjesto. Ljudi pucaju u tom vidnom raskolu, pa i do jučer mirni građani najednom postaju kriminalci. Počinju vlastoručno dijeliti svoju, privatnu, pravdu. U zadnjih 30 godina nijedan naš predsjednik, nijedan premijer i nijedan saziv Sabora nije uspio inicirati, a kamoli uspostaviti, provedbu zakona koji osiguravaju elementarnu zaštitu slabijega i uspostavu nekakve pristojne društvene pravde. Apsolutne pravde nema, to svi znamo, no tolika neravnoteža između povlaštenih i frustriranih sigurno vodi cijelu zemlju u opću nesigurnost. Pa čak i one koji su uvjereni da su nedodirljivi. “, tvrdi dr. Košuta

Hrvatski političari te loši zakoni najodgovorniji su za enormnu nepravdu u hrvatskom društvu, a onda i za sve učestalije uzimanje pravde u svoje ruke! Upravo takav zaključak može se iščitati iz tvrdnji uglednog psihijatra Milana Košute, izrečenih u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Vrlo zanimljiv tekst Davora Krile ovdje prenosimo u cijelosti:

Puščane cijevi u Hrvatskoj nisu više samo lovački ili alat kriminalnih bandi. Postale su sastavni dio živčanog sustava nacije, čemu uzroci nisu samo kriza, pandemija i zalihe ratnoga oružja. Primarni problem je sve dominantniji osjećaj društvene nepravde, pa ljudi tjerani osobnom gorčinom, manjkom potpore sustava i egzistencijalnim jarmom sve češće uzimaju pravdu u svoje ruke.

– Nasilje i one koji za njime posežu lako je s moralističkih visina oštro osuditi nakon što se krv prolije, no ispada da je puno teže spriječiti ono što do njega pozadinski vodi. A odgovorni se na svim razinama nerijetko oholo izruguju s brigama i potrebama onih koji ne pripadaju njihovom interesnom krugu. Loši zakoni i oni koji ih donose i provode su primaran problem naših aktualnih psihoza – uvjereno tvrdi ugledni zagrebački psihijatar Milan Košuta, koji je psihoterapiju svojedobno usavršavao u Beču.

Nije čudo da ljudi ‘pucaju’

– U zadnjih 30 godina nijedan naš predsjednik, nijedan premijer i nijedan saziv Sabora nije uspio inicirati, a kamoli uspostaviti, provedbu zakona koji osiguravaju elementarnu zaštitu slabijega i uspostavu nekakve pristojne društvene pravde. Apsolutne pravde nema, to svi znamo, no tolika neravnoteža između povlaštenih i frustriranih sigurno vodi cijelu zemlju u opću nesigurnost. Pa čak i one koji su uvjereni da su nedodirljivi. Kad predugo tlače samo jači, nekad za silom posegnu i slabiji“, tvrdi dr. Košuta.

Arsen Dedić znao je reći da svijetu treba puno više nježnosti, nego istine. No, i osjećaj pravde je za psihičko zdravlje naše vrste iznimno bitan?

– O, da, itekako. Očigledna nepravda nas sve pretvara u budale. A svaki čovjek se trudi biti razumno biće. Kod nas je nekažnjavanje i neispravljanje nepravdi postalo opće mjesto. Zakoni tome najčešće ne služe. Kad ih je baš nemoguće izbjeći, onda imamo i slučajeve da neki usprkos pravomoćnim presudama ne idu u zatvor, dok je drugima za to dovoljan i neplaćen račun. Ljudi pucaju u tom vidnom raskolu, pa i do jučer mirni građani najednom postaju kriminalci. Počinju vlastoručno dijeliti svoju, privatnu, pravdu.

Enormna količina društvenih frustracija, ali i općeg manjka međusobne sućuti, naročito je vidljiva na društvenim mrežama. Ljudi nakon događaja u Šibeniku paušalno arbitriraju, svrstavaju se, likuju, opravdavaju zločine… Takva je praksa bila i kod prošlogodišnjeg osvetničkog pohoda u Splitu.

– Društvene mreže su odraz svjetske iščašenosti i izopačenosti. Onaj tko je to smislio i tko time ravna nije imao na pameti ništa osim svojega vlastitoga interesa i profita. One su legalizirale mržnju i fuzionirale najniže ljudske strasti, okupile su razne devijacije na hrpu da se oni koji promoviraju zlo čine sebi brojnijima i jačima. A naše društvo je još od rata potenciralo polarizaciju, mnogi su se navikli opredjeljivati ili–ili, bez neutralne poze ili srednje linije. Tako se i sad naprasno navija polazeći od vlastita emocionalnog stanja, zavisti ili interesa. No, nasuprot tome, ogroman broj naših ljudi sposobnih za empatiju, pa čak i za potpuno nesebično žrtvovanje za drugoga, itekako postoji.  O tome svjedoči nedavni potres na Baniji i sve što se nakon njega događalo. Empatijski potencijal među građanima je golem, ali ga nema unutar sustava i za to zaduženih institucija.

Nerijetki još uvijek javno slave i sebičnost kao temeljno ljudsko pravo. Margaret Thatcher i njezina izjava kako je pohlepa dobra mnogima je i u krizi svetija od Biblije?

– Pohlepa je rak, i to najmaligniji i najgori mogući. To je zlo od kojega sve počinje. Pametan je i zdrav u glavi onaj kojemu je malo dosta, koji živi u ovome danu, koji je umjeren u svemu, koji se ne žali, koji ne zavidi. I koji ne zagađuje ovu jadnu Zemlju više nego što mu treba da opstane, te kojemu je barem žao kad ubije i životinju da bi sebe prehranio. Jedina smo bića na zemlji koja uništavaju svog domaćina – prirodu. Čak je i ovaj virus inteligentniji od nas. Pohlepa je bolest kojoj nema kraja, ako joj nekakvim civilizacijskim ili društvenim dogovorom ne stanemo na put.

Nabijanjem osjećaja krivnje ljude žele držati pod kontrolom

Iz čega još izviru naša opća tjeskoba i depresija?

– Još od Sigmunda Freuda poznato je da su osjećaj krivnje i  depresija jako usko povezani. U raljama osjećaja krivnje čovjek postaje kronično nezadovoljan, iz dana u dan gubi samopoštovanje, povlači se od svijeta te zatvara u sebe. Osjećaj krivnje nameće se u obitelji, vezi, tvrtki, ali i u naciji i državi s namjerom da se čovjeka drži pod kontrolom. To je naročito potencirano u ovoj krizi: sam si kriv ako si bez posla i propao ti biznis, precijenio si vlastito značenje, zinuo si više nego možeš progutati. Poruke da nismo dobri stalno dolaze i iz nacionalnih stožera, lokalnih stožera, svjetske zdravstvene organizacije… Svi stalno govore da je loše, stalno se ljudima na nos nabija da se ne ponašaju dobro, makar nitko pouzdano baš ne zna kako bi zapravo trebalo. Sve dok takav koncept “držat ću ljude pod kontrolom, pa ću uspjeti napraviti što sam zamislio” ne zamijeni neki novi, u kojemu će se poštovati autentičnost svake osobe i njezinih potreba, imat ćemo oko sebe čvrst okvir za daljnje frustracije. I njihove eksplozije.

Kako ovu pandemijsku situaciju možemo samostalno okrenuti u vlastitu korist? I kako se obraniti od tolikih psihičkih pritisaka, opće nesreće i malignog okoliša?

– Moramo naći načina pronaći svoju intimu, duhovnu kapsulu u koju se možemo skloniti od svega. Trebamo nastojati ostati što više otvoreni i racionalni, živjeti u sadašnjosti, a pomažu i organizirane dnevne rutine. Ne treba preispitivati prošlost i tražiti osobne greške. Ovo iskustvo valja pokušati iskoristiti za pojedinačni, osobni, rast, jer osjećaj da smo prošli intenzivnu patnju je kapital za cijeli život. Epidemija je, zajedno s potresima, došla kao „memento mori“, napomena o svačijoj smrtnosti. Pokazuje nam što je u životu zapravo bitno: zdravlje, krug bližnjih, ljubav, kruh, razgovor s Bogom. Nebitno je koliko imaš, bankovni računi, kuće i stanovi za djecu i unuke.

Hoće li se, nakon što ovo prođe, moderno društvo i svijet promijeniti?

– Svaka kriza je šansa za to, no to uvijek ispada individualan proces. Netko će je iskoristiti, netko ne.

Bilo bi logično da bezglavi konzumerizam nakon svega posvuda doživi imploziju i da se čovječanstvo kolektivno zaputi prema bitnijim stvarima: razmišljanjima o smislu, prirodi, ljepoti i mogućnostima svake osobe. Vjerujem u to, jer vjera je svakome od nas dnevna doza kisika. Strah nas ne vodi ničemu, baš kao ni pohlepa. Nadajmo se da će nam ovo iskustvo pomoći raskrstiti s te dvije dominantne emocije suvremenog svijeta.