Novine će jednom biti zaboravljene, Tomo neće. Nikada

”Sve češće se uhvatim kako čitam ‘Posljednje pozdrave’ i gledam kako granate padaju sve bliže”, pisao je, ne jednom, Tomo. Smijehom je prkosio prolaznosti i baš zato će ostati vječan. Zbog duha neusporedivo većega od zgrade i redakcije iz kojih je zauvijek izašao

U moru vijesti koje kažu da je prerano umro Tomo Židak, uporno tražim barem djelić duše. No ništa se, isprva, ne može pronaći. Tek hladna i bešćutna vijest: nema ga više.

Kao da nije bio najduhovitiji novinar našega doba, raskošni talent i dobri duh zagrebačkih redakcija, dragi kolega te uzor i inspiracija mnogima, simbol ‘Van Gogha’, kafića u kojem smo se godinama družili, smijući se njegovim pričama, čitajući njegove kolumne.

”Sve češće se uhvatim kako čitam rubriku ‘Posljednji pozdrav’. I gledam kako granate padaju sve bliže”, pisao je, ne jednom, Tomo Židak.

Ovaj put, nije ga promašila.

U svojim kolumnama u zadnje je vrijeme spominjao lijekova koje guta, nateklu jetru, a to da je veći dio plaće trošio u kafiću preko puta, nikada nije skrivao. Čak štoviše, uvijek se šalio na vlastiti račun. Kao malo tko, iskreno je i beskrajno duhovito, secirao vlastitu nutrinu.

Smijehom je prkosio prolaznosti i baš zato će ostati vječan. Zbog duha neusporedivo većeg od zgrade i redakcije iz kojih je zauvijek otišao.

Jer, novine će jednom biti zaboravljene, ali Tomo neće.