Priča o Branku i njegovom mješancu Mikiju priča je o prijateljstvu jačem od neimaštine

Branko je osoba s visokim stupnjem invaliditeta, a s niskim primanjima. Najam garsonijere od 17,5 kvadrata plaća 1500 kuna mjesečno, a toliko mu iznosi i mirovina. Bez obzira na oskudicu, njegov Miki, udomljeni mješanac kojemu je amputirana prednja lijeva noga, nikada nije gladan. Na meniju ima i svježu piletinu i suhe kekse. ”Ima taman za nas dvojicu”, vedro tumači Mikijev gazda koji, unatoč narušenom zdravlju, povremenoj osamljenosti i niskim primanjima, ne žali ni za čim. Kaže da je u svojih 65 godina spoznao što je istinski važno u životu. To nipošto nije materijalno bogatstvo, smatra sugovornik, koji je zamolio da mu ne snimamo lice, a koji je rado ugostio novinara ovog portala i socijalnu radnicu Caritasa…

Malo tko u Srednjacima ne zna njih dvojicu: Branko i Miki nerazdvojni su već desetak godina, točnije – od onog dana kada ga je Branko izvukao iz štale u okolici Vukovara, gdje ga je konjsko kopito teško ozlijedilo, te ga udomio kod sebe u Zagrebu.

Rane su bile opasne i samo amputacija je, mješancu terijera i nekog žuće, mogla spasiti život. Zna on to, čini se, jako dobro pa onako malen i bez prednje lijeve noge, kesi zube i reži na svakoga tko bi htio, barem prema njegovu mišljenju, nauditi gazdi.

”Trebalo mu je godinu dana da se koliko-toliko ‘civilizira’. Sve je napadao, a ja ga na uzici nisam mogao voditi, jer hodam uz pomoć štaka. Jedva sam ga smirivao. No, zato je danas vrlo privržen. Prijatelj koji vas neće napustiti”, objašnjava Branko ono što se i bez riječi vidi.

Dragocjeni posjeti geronto domaćice

Mikijev udomitelj osoba je s visokim stupnjem invaliditeta, a s niskim primanjima. Najam garsonijere od 17,5 kvadrata plaća 1500 kuna mjesečno, a toliko mu iznosi i mirovina. Bez obzira na oskudicu, njegov Miki nikada nije gladan. Naprotiv, na meniju svakodnevno ima i svježu piletinu i suhe kekse.

”Ima taman za nas dvojicu. Osim mirovine, mjesečno dobivam i 1412 kuna dodatka za invaliditet te 200 kuna pomoći od Grada Zagreba. Jednom u dva mjeseca dobijem i pomoć u hrani te potrepštinama od Caritasa, a preko Centra za socijalnu skrb imam pravo i na pomoć u kući od 10 sati tjedno. Caritasova geronto-domaćica Ivana dolazi nam svakog radnog dana. Počisti, jer ja više ne mogu, popriča sa mnom te ode u Lidl u nabavku. Jako puno mi to znači”, vedro tumači naš domaćin, kojega sam posjetio zajedno sa socijalnom radnicom Caritasa, Marinom Soldo.

U Brankovu glasu ni trunke samosažaljenja, ljutnje ili gorčine. Nimalo negativnih emocija.

Dobro imovinsko stanje nije, čini se, sinonim za sreću i zadovoljstvo. Kao ni obrnuto.

‘Najvažnije je uzdati se u Boga’

”Režije plaćam oko 400 kuna, ljeti nešto manje. Grijem se na plin. Za sada imam dovoljno, a što će poslije biti – ne znam. Nastavi li se ovako, svi će biti u problemu, a ne samo ja. Zato spremam zalihe hrane. I za mene, i za Mikija. Imam ovdje 200 konzervi sardina. Bile su na akciji, po četiri kune komad”, tumači Branko te mi savjetuje da i sam nabavim zalihe pseće hrane.

Sudeći prema mom solidnom snalaženju s njegovim Mikijem – a taj kuštravac stranca ne prihvaća tek tako, vidi, kaže, da doma imam ljubimca.

U pravu je.

Za psa. Za zalihe ne znam.

Na pitanja boji li se ičeg te što je, prema njegovu mišljenju, najvažnije u životu, odgovara da je s navršenih 65 godina života i nakon svih nevolja, spoznao da je najvažnije uzdati se u Boga.

”Naučio sam da je to jedini istinski oslonac. Dođeš u stanje kada sve izgleda izgubljeno, kada misliš da nema izlaza, kada ne znaš gdje ćeš sutra spavati… Onda zavapiš Bogu i pojavi se rješenje. Tako sam, nakon potresa, morao pod hitno izaći iz podstanarskog stana, a drugi nisam uspijevao pronaći. Silom prilika, na tri mjeseca sam završio u Zagorju.  Za to vrijeme jedna susjeda uporno je zvala oglase te je pronašla ovu garsonijeru, svega pedesetak metara udaljenu od mjesta gdje sam ranije stanovao. Gospođi nisam mogao platiti. Bila je to njena dobra volja. Još mi je platila i polog te prvu stanarinu, a ja sam joj vraćao na rate. Ima, dakle, dobrih ljudi. I Miki je tu odigrao značajnu ulogu. Ta susjeda ga, znate, jako voli”, smješka se taj rođeni Zagrepčanin, koji je u mladosti završio gornjogradsku gimnaziju, a potom upisao višu – za socijalnog radnika. Do diplome su ga dijelila pet ispita. Nikada ih nije položio.

Radio je, kaže, više poslova. Najčešće u ugostiteljstvu. No, što zbog problema s kralježnicom te s kukovima, a što uslijed drugih životnih okolnosti, nije skupio puno radnog staža, zbog čega mu je mirovina tako niska.

Ipak, ne žali ni za čim.

”Najvažnije je iskreno se otvoriti Bogu, biti zahvalan i kada ti nije lako. To je rezime moga života. Jer sve se, na kraju, svodi na to da ćeš se susresti s izvorom svega. Moje je mišljenje da krivo tumačimo Boga. Ja ga zovem Ljubav, jer to je čisti oblik ljubavi. Zemaljska ljubav, odnosno ono što mi pod tim podrazumijevamo, nije ni blizu ovoj ljubavi. Sada mi je lakše odreći se nekih stvari, nego kada sam imao 20 godina. I zato, ne žalim ni za čim posebno”, zaključio je naš sugovornik, predloživši da fotografiramo Mikija, a ne njega.

Zamolio je da mu prezime ne spominjemo, da mu sestra i nećaci ne bi, slučajno, imali kakvih neugodnosti…

FOTO: Snimio Damir Kramarić

Nastavak: DOBRI LJUDI NIKAD NISU NAPUŠTENI: Mnogi žele pomoći Branku i Mikiju iz naša priče

Tekst je dio projekta ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije