Victoria iz Čilea: Volim ulice, volim ljude, volim tramvaj, VOLIM SVE OVDJE i oženila bih se za Hrvata

Victoria uzima olovku, pa crta obiteljsko stablo. Piše slova naopačke, da čitač s druge strane može bolje razumjeti. Njezin pradjed i prabaka došli su prije stotinjak godina iz okolice Omiša u Punta Arenas, blizu Antartici gdje je uvijek  hladno. Zato joj se sviđa hrvatska klima te običaj ispijanja kava na otvorenom. Kaže da obožava Zagreb i Hrvatsku, a široki osmjeh najbolje potvrđuje njezin ushit

Svatko tko se ovih vrućih dana u Zagrebu osjeća iz nekog razloga turobno ili malodušno, iscrpljeno ili usamljeno, trebao bi bar nekoliko sati provesti muvajući se Studenstkim domom Stjepan Radić, gdje su smješteni sudionici 4. Hrvatskih svjetskh igara – najmasovnijeg  amaterskog sportskog natjecanja.

Jer atmosfera među potomcima hrvatskih iseljenicima iz svih dijelova svijeta, koji su u Zagreb došli natjecati se u mnogim sportovima, ali i uživati u druženju, neopisivo je dobra, vedra i pozitivna. Ozdravljujuće prijateljska…

A začetak ove priče počeo je još prije 150 godina, kada su Hrvati masovno iz Dalmacije i s otoka počeli odlaziti u Južnu Ameriku. Kao posljedicu, danas u Čileu i u Argentini imamo gradove u kojima i do trećinu ukupnog broja stanovnika čine potomci iseljenih Hrvata.

Dio njih ovih su se dana vratili u pradomovinu Hrvatsku, kako bi sudjelovali na 4. Hrvatskim svjetskim igrama. Riječ je najčešće o praunukama i praunucima iseljenika s Brača, Hvara, Visa i drugih otoka, te iz mjesta na dalmatinskoj obali.

I premda se u stotinu i više godina hrvatska krv itekako izmiješala s onom domorodaca, ili drugih doseljenika – zbog čega bi čovjek pomislio da su izblijedjele veze sa starim krajem – ljubav prema pradomovini ovih se dana može gotovo opipati u druženju s potomcima iseljenika. Ta ljubav je, čak štoviše, neočekivano velika, naobjašnjivo silna. I teško ju je opisati nekome tko nije proveo neko vrijeme u druženju s natjecateljima smještenim u studentskom domu na Savi.

”Obožavam Zagreb! Volim ulice, volim ljude, volim tramvaj, volim hrvatsku glazbu, a tek hranu… Obožavam studentsku menzu. Sve volim u Zagrebu i u Hrvatskoj. I kada sam prvi puta došla 2011. godine, nije bilo kao da sam došla u Kanadu. Osjetila sam nešto posebno. Zato ponovno dolazim, a voljela bih zauvijek ostati. I oženila bih se za Hrvata! Imala sam dečka hrvatskog podrijetla u Čileu, no on je prekinuo. U Čileu dečki ne žele ozbiljnu vezu. Neće djecu i obitelj, samo bi se zabavljali. Ovdje ima i takvih, ali i mnogo dobrih dečki”, u dahu nam je, na samom početku razgovora, ispričala Victoria Andrea Ojeda Srdanović (24), natjecateljica na Hrvatskim svjetskim igrama iz čileanskog grada Punta Arenasa.

Osmjeh od uha do uha samo je potvrdio njezin ushit. I spontanost.

Potom je uzela olovku te u novinarsku bilježnicu počela crtati svoje obiteljsko stablo.

”Mamini djed i baka su početkom 20. stoljeća došli u Čile. Iz mjesta Kučiće kraj Omiša. Prabaka se prezivala Smoljanović, a pradjed Srdanović. Njihov sin, a moj djed, oženio je Čileanku, no moja majka ipak nosi hrvatsko ime:  Biserka Hortencia Srdanović Cardenas. Udala se za Čileanca. No, i moj tata, Victor Hugo Ojeda Diaz, pleše hrvatske plesove zajedno s nama u Hrvatskom domu u Punta Arenasu. Svi smo došli u Zagreb. Natječem se u plivanju, a mama i tata u boćanju. Brat igra nogomet”, dodala je Victoria.

Pojašnjava potom da žene u Čileu ne mijenjaju prezime nakon udaje. Djeca zato  nasljeđuju i očevo i majčino. Otuda toliki ‘vlakovi od imena’.

U Victorijinom govoru ne osjeti se da je Čileanka. Hrvatski teče besprijekorno, premda ga je učila svega dvije godine. U Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, u svega četiri je semestra izbrusila jezik svog pradjeda s mamine strane. Kao potomak hrvatskih iseljenika, zatražila je i dobila 2011. stipendiju za program Croatikum – učenja hrvatskog jezika te smještaj u studentskom domu.

”Odlično mi je bilo te dvije godine u Zagrebu. U Čile sam se vratila 2013., kako bih studirala pravo. No, i dalje koristim svaku priliku za dolazak u Zagreb. Ovo su mi treće Hrvatske svjetske igre i svaki put je predivno. Već sam, u ova dva dana, upoznala mnogo prekrasnih ljudi. Iz Nizozemske, Kanade, Australije… Došli smo sa svih strana svijeta, a svi pričamo hrvatski. I svi su sretni, nije bitno od kuda su došli”, kaže mlada Čileanka.

Ponovno uzima olovku, pa crta kartu Čilea. Piše slova naopačke, da čitač s druge strane može bolje razumjeti. Pojašnjava da je grad Punta Arenas smješten na krajnjem jugu poput olovke tankog i dugačkog Čilea. Vrlo je blizu Antartici, zbog čega je u Punta Arenasu gotovo uvijek hladno. Zato joj se, kaže, i sviđa hrvatska klima, kao i običaj dugog ispijanja kava na otvorenom.

”Ovdje svi imaju više vremena za kavu i druženje nego ljudi u Čileu. Zbog hladnoće, tamo su stalno u zatvorenom’, tumači buduća pravnica.

Napominje da joj se sviđa i to što se u Hrvatskoj, kako reče, snažnije nego u Čileu osjeća vjera u Boga, odnosno blizina s Bogom.

”Oni koji su bliži Bogu, bolji su ljudi. Ranije sam svaku nedjelju išla na misu u crkvu na Svetom duhu s tadašnjim dečkom, koji je živio u Mandaličinoj ulici. Nismo više skupa, ali smo ostali prijatelji”, potpuno se otvorila naša sugovornica.

Pojašnjavajući kakvu glazbu voli, a ne mogavši se sjetiti autora, zapjevala je pjesmu Miroslava Škore. I pokazala da ima sluha.

I tu su pjesmu, kaže, pjevali noć ranije na zabavi nakon otvorenja Igara u klubu Roko, u blizini studentskog doma na Savi. Ostali su, priznaje stidljivo, do četiri ujutro. I opet će tako, sve do kraja igara. Pjevati i družiti se s Hrvaticama i Hrvatima iz cijeloga svijeta, jer im sportska natjecanja ipak nisu jedino bitna.

Dok smo razgovarali s Victorijom, s još nekim Čileancima te s volonterima koji su svo vrijeme na usluzi natjecateljima, u parkiću ispred studentske menze orila se pjesma. U isto vrijeme, malo dalje, u zapadnom dijelu doma, mogli ste čuti španjolski jezik, pokoju riječ engleskog, ali prevladavao je hrvatski.

Različitih naglasaka, ali svima razumljiv. A to je i bit cijele ove priče. Jer očuvanje hrvatskog jezika i tradicije jedan je od glavnih ciljeva Hrvatskih svjetskih igara.

Sudionici Igara mogu zatražiti stipendiju i doći usavršiti hrvatski jezik

Ovogodišnje Hrvatske svjetske igre okupile su dosad najveći broj sudionika– preko 900 natjecatelja iz Angole, Argentine, Australije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Bolivije, Brazila, Crne Gore, Čilea, Danske, Ekvadora, Francuske, Hrvatske, Italije, Irske, Kanade, Makedonije, Nizozemske, Njemačke, Paragvaja, Perua, Rumunjske, SAD a, Slovačke, Slovenije, Srbije, Švicarske, Švedske, Tanzanije, Velike Britanije i Venezuele.  Nastupaju, zajedno sa 150 hrvatskih natjecatelja, u 16 sportskih disciplina.

U Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH napominju da smisao ‘Igara’ nije samo sportsko natjecanje, već i druženje te povezivanje Hrvata iz dijapore s domovinom Hrvatskom.

Podsjećaju da se sudionici na proljeće sljedeće godine mogu prijaviti na Javni poziv za dobivanje naknade/stipendije za učenje hrvatskog jezika  u hrvatskim sveučilišnim centrima, uz subvencionirani smještaj i prehranu, odnosno za program Croaticum, ako se zainteresiraju za ostanak, odnosno povratak u Hrvatsku.

Javni poziv se objavljuje svake godine u mjesecu travnju ili svibnju za iduću akademsku godinu, na mrežnim stranicama Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

”Hrvatska je i njihova domovina, stoga sve sudionike pozivamo da i nakon završetka Igara ponovno dođu i usavrše jezik, nakon čega bi mnogi mogli poželjeti ostati živjeti u Hrvatskoj. Pozivamo ih da se u Uredu dobrodošlice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH raspitaju o uvjetima dodjeljivanja stipendija i učenja hrvatskog jezika te ostanka u Hrvatskoj. Svima koji nam se obrate, rado ćemo pomoći”, ističe Marija Matek, voditeljica Ureda dobrodošlice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, kojoj se svi zainteresirani mogu obratiti na e-mail adresu: mmatek@hrvatiizvanrh.hr.

I Marija Matek se, dok traju Igre, potpuno preselila u studenski dom na Savi, kako bi svo vrijeme mogla biti na usluzi natjecateljima, ali i zainteresiranim novinarima. I nama je itekako pomogla pronaći zanimljive sugovornike, na čemu joj se zahvaljujemo (priču s volonterom iz Čilea, koji sam šije hrvatske narodne nošnje, vodi folklorne grupe diljem Čilea i uči Čileance spremati hrvatska jela i koji nepogrešivo razlikuje  nošnje iz svakog hrvatkog grada isela, objavit ćemo sutra).