ŽRTVA POTRESA ČULA SABORNIKE: ”Kaj bi oni htjeli? Kuha im se, pere im se, žive kao u hotelu” REAGIRALA JE
IzdvojenoZagreb 18. rujna 2020. Damir Kramarić
Sve naše sugovornice – kojima su stanovi stradali u potresu, a koje su sada smještene u hostel u Remetincu, žalile su se na nebrigu i nemar odgovornih u Gradsko stambeno-komunalnom gospodarstvu, bez čijeg angažmana, kažu, ni ne mogu krenuti u obnovu stanova; kao i na neljubazne djelatnice Ministarstva državne imovine. ”Dokad ćemo čekati statičara? Zima dolazi, a zgradu nismo pokrili. Stepenište je drveno i sve bi moglo propasti dok se oni pokrenu. Hoćemo li u sobici u hostelu provesti sljedećih pet do deset godina?”, upitala se Džana Kahteran Hodžić, koja u sobici živi s kćerkicom i suprugom. ”Mi ne želimo biti nikome na teret. Htjeli bi plaćati stanarinu i režije, pa nam nije jasno zašto država baca novac plaćajući nam i dalje hranu i smještaj, a ne daju nam prazne stanove u najam. Kao da nekome odgovara da se na nas i dalje jako puno troši. Možda novac negdje ‘curi’, pa netko od toga ima koristi”, glasno razmišljaju ‘bogatašice iz centra’, smještene nedavno u hostel Arena
”Kada sam za susjednim stolom čula gospođu koja je rekla: ‘Kaj bi oni htjeli? Kuha im se, pere im se, imaju smještaj kao u hotelu i kaj se žale?’, u meni je zakuhalo. Nisam odmah reagirala. Ali kada se čovjek iz istog društva nadovezao riječima da on, eto, umjesto službenog, već tjedan dana koristi osobni mobitel i tako troši vlastiti novac…, pukla sam.
Okrenula sam se i rekla: ‘Ja sam jedna od tih sretnica koja nakon potresa živi u sobici u hostelu u Remetincu. Ako mislite da nam je lijepo, kao u hotelu, možemo se mijenjati. Rado ću vam ustupiti mjesto’…
HDZ-ovci u društvu i neugodna tišina
Svi su zašutjeli. Nastala je neugodna tišina”, prepričala nam je svoje nedavno iskustvo Gabrijela Drndelić, stradalnica u potresu koja je prije nekoliko dana iz sobe studentskog doma Cvjetno naselje preseljena u sobicu hostela Arena u Remetincu i koja se boji da bi, kako je krenulo, u istom hostelu mogla dočekati i kraj život.
Kaže da je opisani razgovor čula u kafiću koji se nalazi u blizini sjedišta Hrvatske demokratske zajednice, odnosno u ulici koja utječe na Trg žrtava fašizma. Za stolom iza nje sjedilo je, prema njezinim riječima, društvo zastupnika i članova HDZ-a, a pričali su o žrtvama potresa (među njima i M. K., saborski zastupnik kojega je prvoga prepoznala – a čije ime ne objavljujemo jer do objave ovog teksta nismo uspjeli dobiti reakciju zastupnika – kojega je naša sugovornica navela).
U tom kafiću čekala je, kaže, odvjetnicu uz pomoć koje se pokušava izvući iz pat pozicije u kojoj se nalazi već gotovo sedam mjeseci, odnosno od razornog potresa u ožujku – kada je gotovo u potpunosti uništen stančić i zgrada na Langovu trgu gdje je živjela.
”Mi smo vam ti bogataši iz centra, kako su nas nazivali”, nadovezale su se ironično Džana Kahteran Hodžić, Ivana Pazman te gospođa Stana (68) – s kojom smo još krajem kolovoza razgovarali kod studentskog doma Cvjetno, a koju smo sada zatekli ispred remetinečkog hostela.
”Dvogodišnja kćer, muž i ja stisnuti smo u jednoj maloj sobi. Sa sobom smo donijeli samo kinderbet, igračke i najnužnije stvari. Za drugo nema mjesta. Sobe u Cvjetnom ipak su bile veće”, započela je svoju priču, Džana Kahteran Hodžić, mlada majka koja je do potresa s obitelji živjela u stanu u staroj zgradi u centru grada.
Molila je da lokaciju stana ne otkrivamo, zbog predostrožnosti.
Obnova bi mogla trajati deset godina i duže
”Sobica u hostelu nije pogodan smještaj za obitelj s djecom. Samcima je možda dobro, no mi se nemamo gdje okrenuti. Očekivali smo da će obitelji s djecom ipak smjestiti negdje drugdje”, kazala je Džana.
Potom je krenula tumačiti zašto bi obnova stanova, odnosno zgrada i kuća u centru grada, mogla trajati godinama pa čak i desetljećima.
”I sedam mjeseci nakon potresa, još uvijek čekamo detaljan pregled statičara. Dok statičar ne utvrdi kakvo je pravo stanje, ne možemo krenuti u obnovu. Pukotine u zidovima su se proširile i sada je stanje puno drugačije nego nakon potresa. Osim toga, u zgradi se nalazi više praznih stanova u vlasništvu Vlade RH, što znači da ju ne možemo početi obnavljati bez papira i suglasnost predstavnika države. No u Ministarstvu državne imovine je takav kaos, da je nemoguće bilo što ishoditi i doznati. Kada dođemo u Ministarstvu, svi kažu: nismo mi nadležni za taj dio. Povrh svega, naša zgrada je dio zaštićene kulturne baštine, a obnova takve zgrade je vrlo spora i trostruko skuplja. Prije obnove, moramo ishoditi suglasnost Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, a do njih je teško doći, pogotovo kada je upravitelj naše zgrade – Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo Zagrebačkog holdinga”, apsolutno nezainteresiran” napominje naša sugovornica.
S ljutnjom dodaje da dosad nitko iz Gradsko stambenog nije došao vidjeti zgradu, premda bi oni trebali organizirati i koordinirati sav posao oko obnove kuće kojom upravljaju, a za što dobivaju nemali novac!
Bahate djelatnice Ministarstva državne imovine
I ostale naše sugovornice potvrdile su Džanine riječi kazavši nam da su usluge djelatnika Gradsko stambeno-komunalnog gospodarstva, a pogotovo Ministarstva državne imovine – vrlo loše, da su gotovo sve djelatnice GSKG-a i Ministarstva neljubazne i bahate te da baš ništa tamo ne uspijevaju riješiti.
”Dokad ćemo čekati statičara? Zima dolazi, a nismo ni pokrili zgradu. Stepenište je drveno i sve bi moglo propasti dok se oni pokrenu! Hoćemo li u sobici u ovom hostelu provesti sljedećih pet do deset godina?”, upitala se gospođa Kahteran Hodžić.
Pojasnila je da bi išla u podstanare, ali da su cijene toliko podivljale, da bi joj u startu trebalo barem tisuću eura da uđe u neki stan.
”Stanarine su po 400 do 450 eura mjesečno, a svi traže jedan do dva pologa unaprijed. Otkud nam toliko novac? Mnogi od stradalnika potresa kojima država plaća privremeno najamninu, nisu mogli pronaći stan, jer stanodavci takve stanare ne žele. Ne vjeruju državi, jer su se mnogi opekli. Država, naime, zna po nekoliko mjeseci kasniti s isplatom”, tumači mlada majka.
Naše sugovornice potom su, gotovo uglas, kazale da bi puno bolje prošle da su socijalni slučajevi, odnosno da su prije potresa živjele na teret države.
”Mi ne želimo biti nikome na teret. Htjeli bi i dalje plaćati stanarinu i režije, pa nam nije jasno zašto država baca silan novac plaćajući nam i hranu i smještaj – prvo u studentskom domu pa onda ovdje u hostelu. Zar ne bi bilo bolje da su nam dali gradske ili državne stanove u najam, dok obnova porušenih zgrada i stanova ne bude završena? Plaćali bi im i stanarinu i režije. Ovako, već sedam mjeseci sve nam plaća država”, kazale su naše sugovornice.
Dodaju da su, za razliku od njih, socijalni slučajevi stambeno zbrinuti već deset dana nakon potresa. Grad im je, kažu, dodijelio stan, dok svi oni koji ne primaju socijalnu pomoć nisu imali dovoljno bodova niti za gradske stanove u najam.
”Mi koji plaćamo prirez i porez i koji smo godinama plaćali za izgradnju bolnice u Blatu, nemamo pravo ni na što. Koji je to apsurd? I gdje je tu logika dobrog gospodara? Kao da im više odgovara da se na nas i dalje troši ogroman novac, nego da taj novac sačuvaju. Moguće je da taj novac još negdje curi, pa netko od svega ovoga ima koristi”, glasno su razmišljale gospođa Stana i Gabrijela Drndelić.
Pohvalile predanost i suosjećajnost jedne djelatnice Poglavarstva
”Da vi znate koliko smo molbi napisale, koliko javnih bilježnika obišle, koliko ureda i kancelarija posjetile i koliko novca na sve to ostavile! Knjigu bi o tome mogle napisati! No, sve uzalud. Djelatnice u Ministarstvu državne imovine s gađenjem su nas gledale. Bacile su papir pred nas i rekle: potpišite. A svatko od nas je imao tisuću pitanja… Ni na jedno nismo dobili odgovor. Djelatnici sam rekla da prvo moram pročitati, da bih nešto potpisala. Mrzovoljno je kazala da prvo potpišem, a kasnije čitam. Bile su neljubazne i bezobrazne. Ni mrvicu razumijevanja ili suosjećanja, a ni želje da nam pomognu”, kazala je Gabrijela Drndelić.
Potom je imala potrebu istaknuti posve drugačiji primjer. Biranim riječima govorila je o Tatjani Sušković, djelatnici Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, koja im je, kaže, jako puno pomogla.
I ostale privremene stanarke hostela kimale su glavom u znak odobravanja.
”Ta žena istraživala je naše statuse, trudila se ispitati sve podatke vezane za naše zgrade, doznati tko je sve vlasnik. Gospođa je vrlo humana, ljubazna i suosjećajna”, kazale su nam sugovornice.
‘Na hranu prigovaraju oni kojima je doma gore nego ovdje’
Istaknule su da je i svo osoblje hostela Arena vrlo ljubazno, da im uvijek nastoje izaći u susret, da je hrana odlična i da se zbog srdačnog gostoprimstva, unatoč svim brigama i svoj muci, osjećaju puno ugodnije.
”Prigovaraju samo oni kojima je doma gore nego ovdje. Bili su korisnici pučke kuhinje, a ovdje stalno nešto izvoljevaju! Neki su u studenskom domu pitali kada će im doći spremačica očistiti sobu?! Kao da ju sami ne mogu očistiti”, podsjetila se gospođa Stana nezahvalnih susjeda iz doma u kojem je provela pola godine.
Ivana Pazman nam je, pak, ispričala da su ju izbrisali iz evidencije statičara, kao da i ne postoji, odnosno kao da statičari uopće nisi bili u njezinu stanu u Klaićevoj ulici. Sada, zbog toga, ne može ni prstom mrdnuti. Kao da nikada nije ni živjela u zgradi koju je morala napustiti 22. ožujka.
”O ovom skandalu pisala sam i Uredu predsjednika. Ured mi je odgovorio, te poslao dopis Uredu gradonačelnika Bandića. Tražili su da istraže moj slučaj”, napominje gospođa Pazman, dok nam pokazuje presliku dopisa Ureda predsjednika.
Naše sugovornice na rastanku su kazale da se najviše boje da će ostati zaboravljene. Nipošto ne bi htjele kraj života dočekati u sobici hostela u koji su privremeno smještene krajem prošlog ili početkom ovog tjedna.
FOTO: Damir Kramarić
