Dobitnik Nobela za književnost bio je marksist, ateist i alkoholičar, pa se obratio na katoličanstvo

Pisac je istaknuo da mu je činjenica što je postao katolik pomogla da se ostavi alkohola. ”Moja mistična strana povezana je s događajem iz djetinjstva kada sam bio blizu smrti. Bila je to nesreća. Vidio sam sebe izvana, u svjetlucavom svjetlu, mirnom, vrlo sretnom stanju, i siguran sam da me je to iskustvo formiralo kao pisca. Ovo iskustvo otvorilo mi je oči za duhovnu dimenziju života. U procesu pisanja bilo je nešto što nisam mogao razumjeti, neka misterija: odakle dolazi? Ne dolazi iz mene. Ne, to je vani. Počeo sam na neki način vjerovati u Boga kao osobu”, naglasio je nedavno

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost norveški je pisac Jon Fosse. U obrazloženju izbora navedeno je kako mu je nagrada dodijeljena za “inovativne drame i prozu koja daje glas neizrecivom”.

Njegov rad “dotiče najdublje osjećaje koje imate, tjeskobe, nesigurnosti, pitanja života i smrti”, rekao je član Švedske akademije Anders Olsson. U ogromnoj bibliografiji nobelovca Jona Fossea 40 je drama i više od 20 proznih djela.

”Fosse za sebe veli da je čudak iz zapadne Norveške, da je odrastao kao  neka vrsta hipi komunista. Na Sveučilište u Bergenu studirao je komparativnu književnost. Iako ateist, do 2012. formalno je pripadao luteranskoj Norveškoj crkvi, koja je do te godine bila i službena vjera u Norveškoj, no nakon toga postaje pripadnik Katoličke crkve, što se sve odvilo u sklopu njegove borbe protiv alkoholizma”, navodi Večernji list.

Vjera mu pomogla da ostavi alkohol

Fosse slovi za jednog od najizvođenijih svjetskih dramskih pisaca te je najpoznatiji norveški dramatičar nakon Henrika Ibsena. Njegovi romani prevedeni su na više od dvadeset jezika, a među najpoznatije spadaju “Jutro i večer”, “Melankolija 1” i “Melankolija 2” te njegovo najveće djelo “Septologija” – niz od tri knjige podijeljene u sedam dijelova koji je dovršio 2021. godine.

Jedna od najznačajnijih godina za Fosseov život bila je 2012. kada se izvukao iz alkoholizma i obratio na katoličanstvo, baš kao i glavni lik njegove Septologije. O razlozima svojeg obraćenja Fosse nije puno govorio, ali je istaknuo da mu je činjenica što je postao prakticirajući katolik pomogla da se ostavi alkohola. “Moguće je osloboditi se od alkoholizma, ali je teško prijeći iz života kojim upravlja ovisnost u onaj koji vodi nešto drugo osim alkohola”, rekao je ističući utjecaj vjere na svoj život.

Osim toga, istaknuo je i utjecaj Meistera Eckharta i mistične dimenzije vjere na svoje obraćenje koja je važna i za njegovo pisanje.

‘Ekonomske sile upravljaju svijetom, Crkva je protuteža’

“Sredinom 1980-ih išao sam na misu u katoličku crkvu u Bjørgvinu i to mi se svidjelo, do te mjere da sam čak počeo pohađati tečaj kako bih postao katolik — da, kao Asle, više-manje. Tek mnogo godina kasnije odlučio sam se obratiti na katoličanstvo. Ne bih to mogao učiniti da nije bilo Meistera Eckharta i njegova načina bivanja i katolikom i mistikom”, kazao je Fosse.

U razgovoru za New Yorker, Fosse je istaknuo kako Katoličku Crkvu vidi kao jedinog pravog konkurenta snažnim ekonomskim silama koje, smatra on, danas upravljaju svijetom.

“U svijetu u kojem živimo, osjećam da su ekonomske sile najsnažnije. One svime upravljaju. A imate i neke sile koje su s druge strane – Crkva je jedna od njih. Da bi Crkva postojala – a Katolička Crkva je najjača među njima – morate na neki način forsirati katoličanstvo. Crkva je, koliko vidim, najvažnija institucija, antikapitalističke teologije. Imate književnost i umjetnost kao druge institucije, ali one nisu jake kao Crkva.”

Fosseova djela prevedena su na više od 40 jezika, a izvedeno je više od 1000 različitih produkcija njegovih drama”, piše pak Bitno.net

Nenad Rizvanović se prisjetio da se o Fosseu, kada su prije dvije godine u Nakladi Ljevak kupovali prava za njegove romane, već bilo pisalo kao o izglednom kandidatu za Nobelovu nagradu, ali je tada Norvežanin kod nas bio poznat ponajprije kao dramski pisac: ‘I u Hrvatskoj kao i drugdje u svijetu čitateljima i kritici trebalo je vremena da prihvate ideju da Fosse nije samo dramatičar već i romanopisac, esejist i pjesnik.

Stvara na manjinskom norveškom narječju

Pravi preokret u toj predodžbi dogodio nakon prijevoda “Septologije” na engleski jezik (i drugih dvadeset i pet jezika). Nekome se ipak može učiniti da je ovaj šezdesetčetverogodišnjak preko noći postao najpoznatiji živi norveški pisac, ali radilo se zapravo o dugom i sporom književnom procesu. Fosseova književna karijera traje četrdeset godina i sadrži iznimno opsežan opus napisan na manjinskom norveškom narječju kojeg govori 10 posto Norvežana: četrdesetak drama, tridesetak knjiga proze, petnaest knjiga poezije, nekoliko knjiga eseja i knjiga za djecu.’

Kakvo je to manjinsko norveško narječje, kakvi su bili izazovi prevođenja i kakav status Fosse uživa u današnjoj Norveškoj, objasnila  je prevoditeljica Vesna Salomonsen: ‘Fosse piše na nynorsku, varijanti norveškoga koja se manje koristi – što ne znači da je manje vrijedna – ali je ona mnogo teža za prevoditelje, odnosno ne poznajem nikoga od stranaca tko aktivno koristi tu varijantu. Što se tiče samog prevođenja Fossea, nema smisla pretvarati se da je to nešto jednostavno ili lagano. Zbog čega? Fosse koristi “sporu” prozu, i kao da samo ponekad koristi rečenične znakove prema uobičajenim pravilima, da bi onda nestali i rečenice bi bile duge, a onda naravno ima sasvim kratkih, bez točke, ali uvijek koristi zarez. I upitnike.’

Piše o pitanjima života i smrti

‘On u Norveškoj ima izuzetno visok status, kada boravi tamo živi nadomak kraljevskog dvorca na lokaciji koja mu je dodijeljena kao umjetniku najvišeg ranga. Drame su mu više nego često izvođene, no on se sam povlači od svega i izbjegava intervjue koliko može. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bergenu i stanovao u studentskom domu Fantoft, gdje sam igrom slučaja studirala i stanovala prije gotovo dvadeset godina. To je bilo mjesto na kojem sam počela učiti norveški. Fosseu se tamo rodilo prvo dijete, ja sam tamo upoznala sadašnjeg supruga’, podijelila je s nama njegova prevoditeljica i osobnu poveznicu s nobelovcem.

‘Nakon što smo kupili prava za Septologiju, postalo je jasno da bi bilo dobro da prije “Drugog imena” objavimo neko Fosseovo djelo koje bi čitatelja primjereno uvelo u njegov opus. Izbor je pao na kratki roman “Jutro i večer” (“Morgon og kveld”, 2000.) o prvom i posljednjem danu ribara Johannesa. Taj roman je ujedno i dokaz da je puno prije prije preobraćenja na katoličanstvo Fosse na sličan ili isti način pisao o pitanjima života i smrti te da samo preobraćenje nije izazvalo značajnije promjene u njegovoj književnoj poetici’, nastavlja Rizvanović.

Jezik teče na miran način

‘Nesumnjivo da je Nobelov odbor ove godine izabrao Jona Fossea baš zbog njegovog jedinstvenog književnog statusa – on je autor golemog, ujednačenog opusa, i poznat i nepoznat, prevođen i neprevođen, čitan ali svakako nedočitan. U pravu je ako se osjeća “shrvanim i uplašenim”: njegova prava, silovita književna karijera tek počinje’, zaključio je Rizvanović, u razgovoru za Tportal.

”Jako se bojim upotrijebiti riječ “Bog”. Rijetko to radim i nikad kada govorim o vlastitom pisanju. Bog je previše za mene da pričam o njemu (smijeh.) Kad uspijem dobro pisati, postoji drugi, tihi jezik. Ovaj tihi jezik govori o čemu se radi. To nije priča, ali možete čuti nešto iza nje – tihi glas kako govori. To je ono zbog čega mi književnost dobro funkcionira”, izjavio je Fosse u razgovoru za Los Angeles review of books krajem prošle godine.

”Drame sam pisao uglavnom ljeti. Ostatak godine provodio sam dosta vremena putujući u inozemna kazališta, dajući intervjue itd. Onda sam odjednom osjetio da je dosta. Prestao sam putovati, prestao sam piti, prestao sam raditi mnoge stvari. Odlučio sam se vratiti odakle sam došao, vratiti se pisanju “svoje vrste” proze i poezije. Nakon što sam završio prvi prozni tekst, Budnost [2007], nekoliko godina nisam ništa napisao. Osjećao sam se prilično krhko i nisam se usuđivao putovati jer pisanje je svojevrsno putovanje u nepoznato.

Moram biti na granici i to je sasvim u redu kada sam u dobrom i zdravom stanju, ali ako sam jako krhak, to me plaši. Uzgred budi rečeno, ja sam kriv za ovaj izraz “spore proze”. [smijeh.] Htio sam to usporediti s predstavama. Moje su predstave prilično kratke i uvijek mi je trebao jaki intenzitet za rad. Ne možete se dugo zadržavati na stvarima – kazalište nije takvo. Ali svojom sam prozom želio svakom trenutku dati vrijeme koje sam smatrao potrebnim. Želio sam da jezik teče na miran način. Mislim da sam to uspio na Septologiji”, dodao je Nobelovac u istom razgovoru.

”Meistera Eckharta počeo sam čitati sredinom 1980-ih. Bilo je to super iskustvo. Nakon završetka fakulteta puno sam ga čitao, uz Martina Heideggera. Osjećao sam da je poput Heideggera, ali na mnogo dublji način. Eckhart je pisac koji je najviše utjecao na mene. Ima potpuno svoju viziju. U svojim tinejdžerskim godinama bio sam neka vrsta glupog marksista i ateista – to je bila normalna stvar u to vrijeme za mlade, ambiciozne intelektualce.

‘Pisanje je moj način molitve’

Ali u procesu pisanja bilo je nešto što nisam mogao sasvim razumjeti, neka misterija: odakle dolazi? Ne dolazi odavde (pokazuje na svoje srce). Ne, to je vani. Počeo sam na neki način vjerovati u Boga kao osobu. Ja sebe nazivam vjernikom u Boga, kao prisutnost istovremeno vani i upravo ovdje. Ali poput Eckharta, nisam imao dogmatike. Osjetio sam potrebu podijeliti ovaj način vjerovanja s nekim drugim, pa sam otišao k Quakerima. Nalazite se u tihom krugu i ako osjećate da imate nešto važno za reći, onda to i kažete. Ako ne, ti samo šuti. U određenom trenutku više nisam osjećao potrebu za tim. Osjećao sam da je moje pisanje moj vlastiti “tihi sastanak” ili moj način da budem kveker – moj način molitve. Tada sam jednostavno bio pisac dugi niz godina i nisam imao s kim podijeliti svoja uvjerenja. Sredinom 1980-ih išao sam na misu u katoličku crkvu u Bjørgvinu i to mi se svidjelo, do te mjere da sam čak počeo pohađati tečaj da postanem katolik — da, kao Asle, više-manje”, ispričao je Jon Fosse u istom intervjuu.

Novinar ga je potom upitao smatra li se katoličkim mističnim piscem?

Neetično je koristiti tuđi život u svojoj fikciji

”Ova mistična strana povezana je s tim kad sam imao sedam godina i bio blizu smrti. Bila je to nesreća. Vidio sam sebe izvana, u nekakvom svjetlucavom svjetlu, mirnom, vrlo sretnom stanju, i sasvim sam siguran da me je ta nesreća, taj trenutak, to iskustvo blisko smrti formiralo kao pisca. Bez toga, sumnjam da bih to uopće bio. To je za mene vrlo bitno. Ovo iskustvo otvorilo mi je oči za duhovnu dimenziju života, ali budući da sam bio marksist, nastojao sam to negirati koliko god sam mogao. Ono što je promijenilo moje mišljenje je moje vlastito pisanje.

Što sam bio stariji, to sam više osjećao potrebu da svoje uvjerenje podijelim s drugima. Osjetio sam to na dobar i miran način u katoličkoj misi”, naglasio je Jon Fosse.

”Ako pišem o majci, mnogi će misliti da pišem o vlastitoj majci, ali ja to nikad nisam i neću. Nije mi dopušteno to učiniti. Ne mogu koristiti život drugog ljudskog bića u svojoj fikciji. Mogu koristiti osobine, ali ih moram transformirati. Postoji nešto vrlo neetično u autofikciji”, dodao je norveški pisac.

FOTO: Screenshot videosnimke