I službeni Zagreb odgovoran je za rezultate izbora te za EGZODUS HRVATA iz BiH koji će uslijediti I službeni Zagreb odgovoran je za rezultate izbora te za EGZODUS HRVATA iz BiH koji će uslijediti
TweetEmailPrint Izbori u BiH i izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva  nije iznenađenje. Iznenađenje je s kako malo pozornosti i ozbiljnosti, ali i... I službeni Zagreb odgovoran je za rezultate izbora te za EGZODUS HRVATA iz BiH koji će uslijediti


Izbori u BiH i izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva  nije iznenađenje. Iznenađenje je s kako malo pozornosti i ozbiljnosti, ali i političke prosudbe su u sve to ušli Hrvati. I oni u BiH, ali i oni u Hrvatskoj. No, stara narodna poslovica kaže: “Sami kuhali sami kusali!” Šteta, jer s malo više političke mudrosti moglo je sve drugačije biti

Piše: Anto Pranjkić

Možda izbor Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva, po treći puta, ipak bude kamen temeljac nove hrvatske politike: one koja će na vrijeme podnositi žalbe na nepravične presude, one koja će se više zalagati da zločinci završe u zatvorima, one koja neće dopuštati da rokovi za sredstva i razne žalbe i apelacije neupitno prolaze bez reakcije  i one koja će se više zalagati za politička  prava i interese Hrvata izvan Domovine dobro pripremljenim političkimi zakonskim sredstvima, a ne prepuštatiti ih vremenu koje neupitno teče protiv njih samih.

Još jednom se pokazalo koliko je apsurdno u jednom društvu, kompleksnom kao što je Bosna i Hercegovina, stvarati “kult osobe”, a što je HDZ BiH činio u liku i djelu Dragana Čovića, svojega dugogodišnjega predsjednika i nositelja najviših državnih dužnosti, a da se istovremeno, nije pokušalo stvoriti nove kadrove, koji bi ga mogli u nekom određenom trenutku, kad se zato ukaže potreba, zamijeniti. Već se godinama zna da HDZ Bosne i Hercegovine neće moći othrvati se političkim nasrtajima bošnjačkoga politčkoga tijela, jer zakoni kakvi postoje u BiH nisu garant takvom razvoju događaja, a  politika Dragana Čovića i njemu bliskih hrvatskih bosanskohercegovčakih političara išla je na nož prema bošnjačkoj strani.

Komšiću je sve išlo na ruku

Proces približavanja HDZ BiH i SNSD, što su Čoviću zamjerali mnogobrojni bosansko-hercegovčaki intelektualci, dovela je do otvorene mržnje bošnjačkoga političkoga tijela prema njemu osobno, a i prema hrvatskome narodu. Kako stvari sada stoje, Mile će u Predsjedništvo, a Draganu pobjednik Izetbegović nudi koaliciju, koja u najmanju ruku, sliči na pojam “sadaka” ili “samilost”? Uz to,  stalni neiskreni pozivi hrvatskih političkih stranačkih prvaka na zajedništvo, kojega u hrvatskom biračkom tijelu nikada nije bilo niti će ga biti je bila karta na koju su i ovaj puta odigrali Bošnjaci. Znali su da su Hrvati pojam “zajedništva” uvijek koristili  kad su slabi i kad su se međusobno svađali. I to ne samo u BiH nego i u samoj Hrvatskoj. Taj pojam jedino je bio jak i iskren u ratu, ali ta su vremena već davno prošla.

Željko Komšić, koji je vidio svoju šansu, beskompromisno ju je i iskoristio, jer sve mu je išlo na ruku i nije logično i potpuno je apsurdno ponašanje hrvatske političke elite u BiH da nisu ništa politički učinili kako bi se zaštitili. Mnogo smo puta mogli vidjeti Dragana Čovića s visokim dužnosnicima Vijeća Europe. Mnogo je puta bio i u susretu s Svetim Ocem Franjom. Često je s mnogobrojnim diplomatima. Interesantno je kako i zbog čega nije uspio uvjeriti svjetske moćnike da hrvatski narod u BiH nije u zavidnom položaju, nego da će kao manjinski narod pretrpjeti silne udarce od većinskih Bošnjaka, što se izgleda jučerašnjim izborima i dogodilo. Kako će stranci znati da se nešto loše dogodilo i kako će nam pomoći ako se nismo i sami potrudili da im to prikažemo? Postavlja se sasvim logično pitanje kako se gleda na apelaciju hrvatskoga zastupnika Bože Ljubića u međunarodnim krugovima i jesu li hrvatski političari u BiH stekli autoritet i povjerenje kod stranaca da ih mogu prihvatiti kao ravnopravne sugovornike? Osobno mi se čini da nisu i da ovakvim pristupom, ako im se dopusti da to čine još neko vrijeme, neće niti uspjeti. Politika zaoštravanja međusobnih odnosa danas donosi još težu političku situaciju. Jer, sasvim je jasno da u Predsjedništvu BiH Hrvati nemaju svojega predstavnika. Oso bno mislim da to nije i neće nikada istinski i iskreno biti jučer izabrani Milorad Dodik, a na koju je kartu očito igrao Čović. Sada će Bošnjaci, ako im, međunarodna politika dozvoli, imaju odriješene ruke raditi što ih volja po Federaciji. Možda će međunarodne institucije i pokušati pomoći Hrvatima, ali osobno mislim da je problem u činjenici da naši predstavnici niti imaju znanja, niti volje a niti moći prikazati stvarno stanje položaja hrvatskoga naroda u BiH. No katolička crkva u tom smislu nije puno učinila, davala je godinama veliku potporu HDZ BiH, samo kad se dođe pred izbore onda se biskupi galatno ograde, ali očito je da to nije dovoljno, jer su uz prvake HDZ-ove politike bili rame uz rame na mnogoborjnim predizobnrim skupovima. Narod je to vidio, a priopćenja su smao “pranje ruku.”

Hrvate će predstavljati čovjek koji se borio protiv njih

No, postavlja se logično pitanja u kojem će smjeru sada ići i službena hrvatska politika kada su u pitanju Hrvati iz BiH? Premijer Plenković je otvoreno podržavao politiku Dragana Čovića i njega osobno. Bio mu je zalog za sve njegove političke pobjede i procese, koji u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini nisu baš  bile opravdavane, pogotovo kad se radi o Hrvatima bosanske Posavine i onih koji su preostali u Republici Srpskoj. Ne snosi li i službeni Zagreb malo odgovornosti za ono što se Hrvatima u BiH dogodilo jučer? Jesu li hrvatski politički oci svjesni činjenice da će Hrvate u BiH predstavljati čovjek koji se borio protiv njih, i u ratu i u miru? Hoće li hrvatska službena politika podržati čovjeka koji je otvoreno govorio protiv konstutivnosti hrvatskoga naroda, a za koju se treba on osobno zalagati? Može li ga službeni Zagreb ne podržavati ako želi i dalje biti u dosluhu s Europom? Bojim se da službeni Zagreb, koliko god želio prikazati to drugačije, Hrvate u BiH ne vidi dovoljno jasno i da nema strategiju pomoći prema tim ljudima. Naravno da Državni središnji ured za Hrvate izvan Domovine čini prelijepe stvari i brojne projekte, ali svi oni padaju u vodu ako Hrvata tamo više ne bude. Ako budu morali otići,  jer su ih otjerani politikom  svojih. Žao mi je kad vidim mnogoborjne ljude, pa i veliki broj mladih ljudi, koji čine milenijske korake u brojnim ketnjama a zbog činjenice da to sve pada u vodu zbog politike koju vode nesposobni i neodgovrni.

Hrvatski narod ne treba se bojati Bošnjaka, već ‘svojih’ Hrvata

Mislim da u ovom trenutku  nije mudro ono što rade nositelji hrvatske politike u BiH kada otvoreno napadaju Bošnjake što su svojim glasovima izabrali Željka Komšića u tročlano Predsjedništvo. To rade kako bi sa sebe sprali odgovornost, jer im je politika uvijek išla na nož i ponašali su se kao da BiH nije njihova zemlja. Hrvatski narod u BiH ima dvije Domovine: Hrvatsku i BiH. I jedna i druga neodvojive su od hrvatskog nacionalnog bića, u kom god smjeru pogledali. I povijesno, i tradicionalno i politički i prirodno. Uvijek smo bili naslonjeni jedni na druge. I to su Bošnjaci dobro znali. Cijelo su vrijeme tu činjenicu dobro iskorištavali, a  sada jednostavno željeli pogazati “tko je gazda u kući”.

No, osobno smatram da se  hrvatski narod u BiH zbog Bošnjaka ne treba bojati. On se prije svega treba bojati svojih, Hrvata. Onih svojih domaćih, koji su spremni svoju pogrešku uvijek prenijeti na drugoga i pokušati se neokrnuti izvući. Ali, hrvatski narod u BiH ostavljen je i od političkog vrha Hrvatske, jer su nedovoljno ozbiljno pristupili problemu kojem su Hrvati u BiH izloženi. Iako su mu davali potporu, nisu oni slušali niti Čovića, jer da jesu više bi se i ozbiljnije uhvatili u koštac problema preglasavanja hrvatskoga naroda u BiH. Bilo kako bilo očito je da će i ono malo preostaloga hrvatskoga puka, a prije svega zbog podržavanja pogubne politike, otići iz BiH. Tko zna možda poprave demografsku sliku Republike Hrvatske iz koje se iz dana u dan ljudi masovno iseljavaju i tako ipak naprave bilo kakvo dobro. Bolje da su u Hrvatskoj nego u Americi, Njemačkoj ili Argentini.

Možda se ipak rodi nova, zdravija hrvatska politika

Izbori u BiH i izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva  nije iznenađenje. Iznenađenje je s kako malo pozornosti i ozbiljnosti, ali i političke prosudbe su u sve to ušli Hrvati. I oni u BiH, ali i oni u Hrvatskoj. No, stara narodna poslovica kaže: “Sami kuhali sami kusali!” Šteta, jer s malo više političke mudrosti moglo je sve drugačije biti. Možda izbor Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva, po treći puta, ipak bude kamen temeljac nove hrvatske politike: one koja će na vrijeme podnositi žalbe na nepravične presude, one koja će se više zalagati da zločinci završe u zatvorima, one koja neće dopuštati da rokovi za sredstva i razne žalbe i apelacije neupitno prolaze bez reakcije  i one koja će se više zalagati za prava i interese Hrvata izvan Domovine političkim i zakonskim sredstvima.

U zadnje vrijeme postaje sasvim svejedno bili lijevi ili desni. Neka se vleika razlika ipak i ne vidi. Čast izuzetcima, kojih, hvala Bogu ipak ima. Možda se dogodi i čudo pa da Europa “progleda” i Hrvatima u BiH vrati pravo da imaju svoje predstavnike u najvišem organu upravljanja u zemlji. Ostaje nam da se molimo dragom  Bogu, a On je ono jedino u što sam siguran da neće izdati.