Jedni NA ULICI, drugi daleko od njih: Zašto se ministarstvo koje skrbi o sirotinji ogradilo bodljikavom žicom?

Ispalo je da je razgovor s beskućnicima bio lak poput popodnevnog drijemanja u hladu, u usporedi s mukom koja je uslijedila kada se trebalo probiti do službenica ministarstva koje skrbi (navodno) o ljudima u nevolji, a koje kao da su ograđene stotinama neprobojnih ograda i bodljikavih žica. Trojica beskućnika s oporom životnom pričom odmah su sve ispričali, no do glasnogovornice Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ili po novome Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike – niti nakon desetak dana upornog slanja upita, bezbrojnih telefonskih poziva, ostavljanja poruka preko kolegice, ostavljanja broja mobitela.., nismo se uspjeli probiti

”Što je najvažnije u životu? Najvažnije je imati vjeru u sebe i voljeti samoga sebe. Ako ne volite sebe, ni druge nećete moći voljeti. Nećete moći zadržati ni posao”, tvrdi Martin Petričko, 24-godišnji Zagrepčanin koji je kao dijete bio žrtva nasilja u obitelji, koji je kasnije, kako sam priznaje, bio nasilan prema svojoj majci te je na koncu završio na ulici.

Spavao je zimi u maksimirskoj šumi, na kolodvoru, na klupi, na cesti… No, Martin je borac. Pao je, ali i ustao. Kaže da je na ulici naučio cijeniti to što sada ima. A nema puno: nešto za pojesti i krevet u prihvatilištu u Donjoj Kosnici te ljude koji mu pomažu i bodre ga.

Možda ipak ima dovoljno?

‘Sjetim se da može biti još teže’

”Uvijek gledam one kojima je gore nego meni. U Nizozemskoj sam 19 dana bio na ulici. Jedan dečko me napao i izbacili su nas iz radne kuće, gdje smo bili smješteni. Tamo stranci, pogotovo iz istočne Europe, nemaju gdje spavati. Nema za nas mjesta u prihvatilištima ili prenoćištima. A na ulici je gadno. Brzo se naučiš boriti da bi preživio, da nađeš što ćeš jesti, gdje ćeš prespavati. Teško je, ali moraš stisnuti zube. Ili ćeš sjesti i plakati? No, od toga nema ništa. U svakom slučaju, nije ulica mjesto za život. Pogotovo ne za dulje vrijeme”, nastavio je svoju priču mladić koji je taj dan, kada smo razgovarali u prostorijama Hrvatske mreže za beskućnike u Branimirovoj 53, imao dogovoren razgovor za posao u jednom trgovačkom lancu u Zagrebu.

Zvonko Mlinar, volonter i potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, koji Martinu te drugim mladićima i djevojkama što su završili na ulici već dulje vrijeme pomaže da se snađu i da osjete da nisu sami, uključio se u razgovor. Kazao je da za razliku od Nizozemske, u Zagrebu jednako postupaju sa svima kojima je potrebno sklonište ili topli obrok.

”Mi u prihvatilištima imamo i migrante i Srbe i Španjolce i Rumunje… Ovdje svatko dobije istu pomoć. Ne pravimo razliku među ljudima. Problem je jedino što došljaci nemaju prijavljeno boravište pa nemaju ni osobne dokumente, zbog čega ne mogu jesti u gradskim pučkim kuhinjama. Problem je i to što se, zbog korone, povećava broj beskućnika te što će bi na jesen taj problem mogao eksplodirati na zagrebačkim ulicama”, mršteći se navodi taj volonter.

Prije nego li je otišao na razgovor za posao, Martin Petričko nam je ispričao da je tek povremeno u kontaktu sa majkom, bratom i očuhom, a da mu sestra živi u Velikoj Britaniji.

”Cijela obitelj se rasula. Ja sam neko vrijeme bio u komuni ‘Neovisnost‘ u Vrbici kod Đakova. U Vrbici su uglavnom ovisnici o heroinu, no ja sam tamo završio zbog neprilagođenog ponašanja. Boravak u komuni u mom je slučaju bilo čeličenje i priprema za nastavak života. Vidjeli su da burno reagiram, pa su me vježbali kako bih se naučio suzdržati. Skakali su po meni i testirali me. Bilo je važno suzdržati se i ne reagirati na svaki poticaj, kako bih kasnije mogao pronaći te, još važnije, zadržati posao. Promijenio sam se i krenuo dalje”, dobro raspoložen bio je mladić koji je u Centar za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva došao sa šarenim skateboard-om u ruci i s velikim križom oko vrata.

”Vjernik sam. Bez vjere je teško opstati. Svatko u nešto vjeruje. Ja u Boga i u to da trebate biti dobri prema sebi, da bi bili dobri prema drugima”, ponovio je svoj novi životni moto mladi beskućnik koji se pokušava iščupati iz blata, što ga je čvrsto bilo stisnulo, no koji se donekle iščupao te izborio za novi početak.

Zašto se osobna iskaznica u RH veže za nekretninu?

Budući da su Slavko Mađor, zaposlenik Hrvatske mreže za beskućnike te Zvonko Mlinar, potpredsjednik te udruge – kao najveći problem beskućnika u Hrvatskoj izdvojili nemogućnost dobivanja osobne iskaznice (jer nemaju prijavljeno boravište) te nemogućnost dobivanja toplog obroka u gradskim pučkim kuhinjama bez osobnih dokumenata, postavili smo nekoliko pitanja Ministarstvu unutarnjih poslova, s tim u vezi:

”Zašto se osobna iskaznica u Republici Hrvatskoj ne izdaje, kao i u drugim zemljama Europske Unije i svijeta, samo na osnovu OIB-a i domovnice?

Zašto je nužno imati nekretninu da bi se moglo dobiti osobni dokument? Ne radi li se tu o diskriminaciji siromašnih građana, onih koji nemaju svoj nekretninu, a ne mogu si priuštiti ni podstanarstvo?

Zbog čega se zakoni i propise ne izmjene na način da se olakša prijava i izdavanje osobnih dokumenata osobama koje nisu krive što su uslijed siromaštva završile na ulici?”, upitali smo odgovorne u MUP-u.

Vrlo brzo dobili smo odgovor:

MUP: Prebivalište mogu prijaviti i na adresi ustanove socijalne skrbi

”Obavještavamo vas da je odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o prebivalištu prebivalište definirano kao mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi.

Odredbama članka 6. navedenog Zakona uređeni su postupci utvrđivanja prebivališta beskućnicima kao osobama koje ne ispunjavaju zakonske uvjete za prijavu prebivališta. Navedenom zakonskom odredbom dana je ovlast policijskim upravama i postajama Ministarstva unutarnjih poslova za donošenje rješenja kojim će utvrditi prebivalište beskućnicima i to na adresama ustanova socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluga smještaja, budući da se radi o osobama koje nemaju prebivalište u smislu odredbe članka 2. navedenog Zakona, tako da su to jedine adrese s kojima imaju neku vezu.

Jasno je da ustanove socijalne skrbi nisu stambeni objekti i na adresama tih ustanova se ne može prijaviti prebivalište u smislu definicije prebivališta koja je dana u članku 2. stavku 1. Zakona o prebivalištu, ali u ovim slučajevima se i ne radi o prijavi prebivališta od strane beskućnika nego o utvrđivanju prebivališta rješenjem policijske uprave ili postaje, kako bi beskućnik na temelju utvrđenog prebivališta mogao ishoditi osobnu iskaznicu, kao osnovnu identifikacijsku ispravu i ostvarivati određena prava koja proizlaze iz prebivališta.

Obzirom da se niz prava i obveza temelji na prebivalištu, odredbama Zakona o osobnoj iskaznici propisano je da je osobna iskaznica javna isprava kojom se između ostalog dokazuje prebivalište u Republici Hrvatskoj, tako da je jedan od uvjeta za izdavanje osobne iskaznice da osoba ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj.

Dodatno, ukoliko beskućnik nije u mogućnosti platiti troškove izdavanja osobne iskaznice, potrebno je da obratiti se nadležnom Centru za socijalnu skrb sa zahtjevom za eventualnu dodjelu jednokratne novčane pomoći u svrhu izdavanja osobne iskaznice kao osnovne identifikacijske isprave”, stoji u odgovoru kojega smo dobili od Službe za odnose s javnošću iz Kabineta ministra unutarnjih poslova.

Za razliku od MUP-a, u ministarstvu ‘socijale’ ne mare za upite o najugroženijima

Odgovore smo zatražili i od nadležnih u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, jer smo doznali da mnoge ustanove socijalne skrbi ne dozvoljavaju ljudima u nevolji da se kod njih prijave(?!), na način kako je to predviđeno zakonom:

”Zbog čega mnogi centri za socijalnu skrb ne daju beskućnicima da se prijave, kako bi mogli dobiti osobnu iskaznicu i kako bi mogli ostvarivati svoja osnovna ljudska prava (mogli bi na ručak u pučku kuhinju u Zagrebu)?

Zar zakon nije obvezao centre za socijalnu skrb da omoguće beskućnicima da se prijave na njih?

Poznato je da su se ‘stambene zajednice za beskućnike’ u praksi pokazale kao jedan od najboljih modela prevencije i pomoći mladima koji izlaze iz domova ili iz udomiteljskih obitelji, a koji bi, da nije tih zajednica, završili na ulici.

Zbog čega nema više takvih stambenih zajednica i zbog čega se one ne financiraju kontinuirano od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a ne tek povremeno, po projektu – koji se ponekad odobri – pa se nakon isteka projekta – stambena zajednica ugasi, iznajmljeni stan se izgubi…?

Zbog čega svi veći gradovi u Hrvatskoj (sjedišta županija) nemaju programe pomoći za beskućnike, onako kako zakon to od njih traži?

Zašto mnogi veliki gradovi, unatoč zakonu koji ih na to obvezuje, nemaju pučke kuhinje, prihvatilišta ili prenoćišta za beskućnike?

Zašto se nadležni u Ministarstvu za demografiju, obitelj… ne pobrinu da se zakon poštuje i zašto ne prisile veće gradove (sjedišta županija) da ispoštuju zakon te osiguraju programe i pomoć za beskućnike (pučke kuhinje i prihvatilišta)?”, upitali smo odgovorne u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku još 16. srpnja. Budući da odgovor nije stigao do navedenog roka, upit smo ponovili 20. srpnja.

Glasnogovornica danima ne odgovara na mailove, ni na telefonske pozive

Glasnogovornica Daria Marjanović nije, međutim, do objavljivanja ovog teksta, odgovorila niti na mailove, niti ni na brojne telefonske pozive, niti na poruke i zamolbe koje smo joj ostavljali preko kolegice – administrativne tajnice u ministarstvu, koju smo također jedva uspjeli dobiti…

Ispalo je tako da je razgovor s beskućnicima bio lak poput popodnevnog drijemanja u hladu, u usporedi s mukom koja je uslijedila kada se trebalo probiti do službenica ministarstva koje skrbi o ljudima u nevolji, a koje kao da su ograđene stotinama neprobojnih ograda i bodljikavih žica.

Beskućnici s teškom životnom pričom odmah su se otvorili i sve iskreno ispričali, no do glasnogovornice Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ili po novome Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike – niti nakon deset dana upornog slanja mailova, bezbrojnih telefonskih poziva, ostavljanja poruka preko kolegice, ostavljanja broja mobitela.., nismo se uspjeli probiti.

Broj računa za pomoć beskućnicima:

Broj žiro računa na kojeg građani mogu uplatiti pomoć za beskućnike je:… Hrvatska mreža za beskućnike, Zagreb, Korčulanska 3D, OIB: 53916061811,

IBAN: HR6823600001102347110 , Zagrebačka banka.

FOTO: Damir Kramarić; Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike

ŠKOLA ŽIVOTA BIVŠEG BESKUĆNIKA: Ulica se može dogoditi svima; zato, nemojte nas sažalijevati!

”Zbog korone, krenuo VELIKI VAL BESKUĆNIŠTVA, a državu baš briga što ćemo ostati bez mladih!”