Moji prijatelji vole svoje zdravlje, ali ne vole svoju slobodu; Beroš može biti HEROJ SAMO ako smo U DIKTATURI

Jedino što nam je ministar Beroš svakodnevno donosio bio je još veći strah, još više nervoze stalnom ”opskrbom” novih brojeva zaraženih. Podižući razinu ”svijesti” u narodu kako se nešto mora napraviti, kako treba djelovati protiv onih koji se ponašaju rizično i koji ”ne vole svoje zdravlje”. Stvorio je teren za lagano pužuće gubljenje slobode

Piše: dr. sc. Igor Josipović (zaposlen kao poslijedoktorand na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku)

Prošlo je mjesec dana kako nas je država, odnosno, Stožer civilne zaštite, neustavno (prema sucu Ustavnog suda Andreju Abramoviću), a posljedično vjerojatno i nelegitimno zatvorio u karantenu. Zapravo legitimno od neki dan, kada je ”Hrvatski” sabor donio zakon kojim dodatno regulira rad Stožera (neću ići u detalje, ali načelno su odredbe takve da se retroaktivno legitimiziraju sve dosadašnje odluke Stožera).

Zašto tako odjednom? Ne, svakako nije zato što su do sada nelegalno radili. Sigurno ne zbog toga, oni su ipak Vlada i Sabor. Pa ministar Vili je medijska zvijezda. A tko je on? Dugogodišnji je državni službenik, kojemu nikako nije svanulo da postane ministar, a tijekom krize kineskog virusa je ni kriv ni dužan (pokupio je medijske simpatije) izašao kao spasitelj.

Što se zapravo događa i kako smo došli do toga da nam se događa da nam prijatelji više vole svoje zdravlje? Što je to država, a što narod učinio tijekom ovih preko mjesec dana ludila uzrokovanog kineskim virusom? Izgubili smo dosta, neki svoje voljene ili sugrađane u borbi s ovim, ipak opasnim i nepoznatim virusom, izgubili smo dio jednog od najvrjednijih temeljnih ljudskih prava. Slobodu!

KAD TI MINISTAR POSTANE ZVIJEZDA

Zapitajte se, što je on zapravo do sada učinio? Vrlo mirno i staloženo nas je svaki dan, prvih tjedana i dva puta dnevno, dok su se u podtekstu stalno izmjenjivale nove vijesti o virusu, izvještavao o brojčanom stanju zaraženih ili umrlih. Umjerena lica, staložen, ljudima je ulijevao nadu. Kakvu nadu? To ni danas vjerojatno nitko ne zna odgovor. Pa eno ga sad u Osijeku, pa u Splitu. Nagrada za staloženost? Svakako.

Orden narodnog heroja zbog bitke s kineskim virusom? Samo ako smo u diktaturi. Jer jedino što nam je ministar Beroš svakodnevno donosio bio je još veći strah, još više nervoze stalnom ”opskrbom” novih brojeva zaraženih. Podižući razinu ”svijesti” u narodu kako se nešto mora napraviti, kako treba djelovati protiv onih koji se ponašaju rizično i koji ”ne vole svoje zdravlje”. Stvorio je teren za lagano pužuće gubljenje slobode. Prvo škole i fakulteti prestaju s radom (živjela neuspjela škola za život), onda najave gašenja kafića, onda točan datum gašenja kafića, onda ograničenje grupnog okupljanja, onda ograničenje okupljanja i kretanja. Onda zatvaranje radnih mjesta, onda propali prijedlozi ekonomske pomoći kompanijama i obrtima. Policija na ulicama trenira strogoću nikada lakše, čak nisu morali koristiti pendreke. Ljudi su to sami prihvatili. I odjednom im je proradio udbaški gen, koji izgleda nikada nije niti ispario iz fizičkog i političkog bića zvanog Hrvat. Odjednom ljudi dobrovoljno prijavljuju svoje susjede kako se ne pridržavaju pravila. Dio slobode izgubljen. Nepovratno? Nadamo se da nije.

”O velika, o moćna, policijska državo,

Korona dar koji višnji nam Bog je do…”

KUHINJA DRŽAVNE MOĆI

Društveni nam se život promijenio u bijedna tri tjedna. Bez znanstvenog promišljanja, uveden je pojam, zapravo izmišljotina, ”socijalne distance”, upotrijebljen u krivom smislu. Dio društvenosti su nam ipak malo ostavili, ali pod budnom paskom policije – druženje s dva prijatelja, izlazak cijele obitelji i sve to na distanci, nacija ipak ne smije poludjeti. Taj su pojam dobro skuhali u kuhinji državne moći. Kuhinji koja inače radi punom parom, ali nikako da opet skuha neki novi diktatorski režim, ”mokri san” svake vlasti, ali i pojedinih građana. Povijesna borba za neotuđiva ljudska prava stvorila je armirani zid koji moderne demokratske vlade nisu imale hrabrosti rušiti. Međutim, konačno je kineskim virusom dobila sve potrebne sastojke da napravi najfiniju sarmu ili čobanac. I skuhala nam je socijalnu distancu, propusnice za kretanje van mjesta boravka, općine, županije – ograničenja, u potpuno blagom smislu te riječi, slobode kretanja. Mali korak za opće zdravlje populacije, ali veliki korak prema uzurpaciji vlasti (bezobrazna paralela). Kineski virus je bila prstohvat ”vegete” kako bi državni obrok (povećanje svojih moći oduzimanjem dijela ljudskih prava) njoj  bio ukusan – po mjeri oduzetog prava. Iskrivili su pojam kako bi nam civiliziranije zvučala, kako bi ju mase lakše prihvatile. Zvuči humanije. A trebalo je fizičko odvajanje (distanca može isto, ali to nije prava namjera), ono što zapravo i jest!. Ne zvuči li socijalna distanca ipak malčice bolje? Igranje riječima i njihovim značenjima samo je još jedan sastojak u kuhinji državne moći. 1984? Dio slobode je oduzet.

DRŽAVO, D’ URADI NEŠTO!

Kineski je virus pokazao opet kako Hrvati vole svoju državu. Vole da joj plati račune za propale projekte, da im plati da se bave poljoprivredom. Nekako im ne smeta (osim konačno novim od države neovisnim udrugama koje ukazuju na taj problem) kad ima država uzima gotovo pola primanja, porezno ih stišće kao da smo najbogatija država. Ili možda nije tako? Možda Hrvati više vole državu kada on nje nešto dobivaju (zato jedino i idemo na izbore), a teške su ruke kada trebaju nešto vratiti. Totalna zabluda! Država nama ništa ne daje, nego samo ono što nam je prisilom uzela. Država treba narodu osigurati uvjete u kojima se taj isti narod može do svoje potpunosti ostvariti. Na dobrobit sebe i društva u kojem živi. To država niti može dati, niti može platiti. Mora samo stvoriti okvir ljudima da žive i rade. Narod toga nije svjestan, zato smo i došli do ovakve situacije. Ljudi uopće ne poznaju svoju državu. Ali smo joj spremni dati puno više nego što je običan novac ili porez. Svoja temeljna ljudska prava.

U spomenutoj paradigmi, zapravo ljudskoj zabludi što je država, opće je shvaćanje u narodu kako nam država mora nešto dati, osigurati – školovanje, zdravstvo, more, šume, vode, toaletni papir, vegetu, marine na Jadranu. Pa zato i postoji, kvragu. Tko će ako neće država osigurati? Ali tu postoji cijena i država hoće nešto zauzvrat. Možda malo više moći? Možda da ponekad zažmirimo na neke njezine nepodopštine?

O, kako je država ovu paničnu situaciju, možda i stanje prirodne nepogode – to ipak nije proglasila, dobro iskoristila. Država je skočila na branik obrane od kineskog virusa. Zaboga, pa to im je i posao. Čak i zagovaratelji male države, među koje se osobno smatram, obranu kao funkciju ne spore. Istupila je i ponudila pomoć. Ali je tražila visoku cijenu. Odustajanje od dijela svoje slobode. Samo malo. Kako to? Pa zašto bi se odricali kad nije proglašena katastrofa. Međutim, narod to nije zanimalo. Novinare još manje (čast izuzecima – svi ne mainstream mediji), oni su postali produžena ruka države. Pošteno izvještavajte (samo određena pitanja, ne pitanja koja će potaknuti paniku ili debatu), a mi ćemo vas financirati tijekom krize plaćanjem reklama državnih tvrtki?!. Je li to nekome zasmetalo? Molim lijepo, pa nismo djeca. Pa ipak smo u tijeku najveće epidemije koja bi mogla odnijeti XY (slobodno stavi broj) života. I tako je kroz dva tjedna, uz pomoć medija i paraliziranog i uplašenog naroda, a bez legitimiteta, država odlučila ljudima, Hrvatima, oduzeti dijelove njihove osobne slobode. Ostanite kod kuće, slogan koji vrišti iz svih medija, socijalna distanca – svakodnevna mantra koju i mala djeca znaju, oduzele su nam dio temeljnog ljudskog prava slobode.

”O velika, o moćna, policijska državo,

Korona dar koji višnji nam Bog je do…”

PITANJE KOJE TO NIJE

Volite li više slobodu ili svoje zdravlje? Najbolje pitanje koje je izašlo iz kuhinje državne moći. Dvojba koja i nije. Pitanje na koje nema odgovora. Potpomognuti medijskim pritiskom, svakako još jednim začinom kuhinje državne moći, sve smo više počeli naginjati odgovoru zdravlje. Zato većina mojih prijatelja voli svoje zdravlje. Ali je na slobodu potpuno zaboravila!

Meni je sloboda sveta. Meni je sloboda jednaka zdravlju i ne želim birati. A što je u ovom slučaju uopće sloboda? Jedno od dva ili tri temeljna ljudska prava. Život i potraga za srećom su preostala dva. Karantena? Fizičko distanciranje (to je ipak ispravnija riječ)? Mrki pogledi sugrađana kada te vide kako hodaš bez maske? Zmijski redovi pred trgovinama? Upitna legalnost legitimiranja u ljekarnama? Dronovi nad gradom? Policijske patrole kao da je na snazi policijska država, a ne parlamentarna i zakonima uređena demokratska država? Sve to nije sloboda. Sve je to gaženje temeljnih ljudskih prava.

A kako je je uvedena ova sila novih pravila kojima nam je svima sloboda privremeno dokinuta? Neustavno i vjerojatno protuzakonito (nisam pravnik). Taktikom puževa koraka, malo po malo, uz pomoć masovne medijske histerije, ljudi nisu niti primijetili kako im se ”gric po gric” oduzima sloboda. A u momentu kada su sve mjere konačno uvedene u punom obimu, mediji su toliko dobro odradili posao ”dresiranja” naroda, da se ta vijest zapravo samo čekala. Gotovo da je narod unisono i glasno rekao: ”Pa neka ste to konačno uveli!” Manipulacija na svom vrhuncu.

Zašto ovo pišem. Zato što je mojem djetetu danas bio rođendan. Slavio ga je bez svojih prijatelja. Bio je tužan. Drugi se roditelji boje, možda i opravdano, ipak treba slušati struku. Pišem zato što svoje kolege s faksa vidim samo online ili preko mobilnih aplikacija. Zato što držim depersonaliziranu fakultetsku nastavu online, jer mi država brani. Zato što kuma mogu vidjeti jednom tjedno, njegova volja jer više voli svoje zdravlje. Zato što me policija svaki puta kad sam djetetom u vožnji biciklom neprestano prate pogledi mrskih policajaca koja ”rade svoj posao”. Zato što mi život više nije isti i ne znam kada će postati ponovno. Želim potpunu slobodu, uz sve obveze koje vežu taj pojam prema ostalim građanima. Želim svoju slobodu nazad.

Završio bih citatom Benjamina Franklina: ”Oni koji bi se odrekli temeljne slobode, kako bi dobili malo kratkotrajne sigurnosti, ne zaslužuju niti slobodu niti sigurnost.”

dr.sc. Igor Josipović