Nakon epidemije koronavirusa imat ćemo EPIDEMIJU INTERNET OVISNIKA i depresije, evo zašto:

Kada su ljudi na duže izolirani jedni od drugih oslabljuje se imunološki sustav te smo otvoreni za druge bolesti. U prisilnoj izolaciji ljudima se nude društvene mreže kao jedino rješenje bijega od usamljenosti. To je opasana zabluda. Izolacija je poželjna ako se propitujemo o vlastitim prioritetima ili odlučimo na samopromatranje. Samoizolaciju najteže podnose oni koji se boje suočavati sa sobom, koji žive u disfunkcionalnim obiteljima. Takvima dom „nije nimalo prirodniji od ptičjeg kaveza”. Pored toga „karantena“ najteže pada onima koji se ne žele suočiti s istinom o lažnim prijateljstvima i/ili prijetvornim druženjima. Moderna vremena govore u prilog tezi o epidemiji usamljenosti kao bolesti koja je došla znatno prije koronavirusa

 Piše: Prof. dr. sc. Zlatko Miliša, sociolog i pedagog

Neovisno o tome jesmo li se samostalno odlučili na izolaciju ili je ona nametnuta, u oba slučaja je dobra osnova za „susret“ sa sobom, ali i shvaćanje važnosti  ideje zajedice/štva. Više nego ikada ova je tema aktualna. Zašto? Od pojave koronavirusa građani su zbunjeni jer ne znaju razinu rizika i boje se posljedica (sam)izolacije. I sam se pitam koje posljedice po mentalno zdravlje će imati ova blokada života, kojoj se ne vidi kraj! Koje su posljedice izolacije kao osobnog izbora, a koje kao prisilne karantene?  Imam dojam  da socijalna distanca nije dovoljno objašnjena i otvara građanima brojne dvojbe. Ne mogu razumjeti da je zabranjeno kretanje građana, a onda saznajemo da se u jednom danu izdalo više od sedamsto tisuća propusnica!

Zbog epidemije koronavirusa sve veći broj ljudi je prisiljen na karantene, samoizolaciju i/ili socijalno distanciranje, što stvara potencijalno brojne opasnosti te „bolesti“ suvremenog doba. Ovdje apostrofiram činjenicu da je svaka nametnuta izolacija „nepovoljan mehanizam funkcioniranja društva, obitelji, pojedinca“, (smatra psihijatar Ante Bagarić), ali i da nas koronavirus u (samo)izolaciji može naučiti važnosti susreta sa sobom, ali i ideji zajedništva!

U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima i funkcioniramo u zajedništvu, a što nam je drastično smanjeno u izolaciji. Pored toga, istraživanja pokazuju antidruštvenost tzv. društvenih mreža, a sada su nam te iste društvene mreže jedini izvor društvenosti?! Ovo su samo neke činjenice, pitanja savjesti i odgovornosti građana, funkcioniranja pravne države u izvanrednim okolnostima, ali i ljudskih prava i mentalnog zdravlja!

Suvremenost stvorila gomilu usamljenika

Do skora su građani/ke EU mislili  da  slobodu kretanja nitko ne smije dovoditi u pitanje, a osobito je dokinuti. Da nam je netko prije koji mjesec kazao da će cijeli svijet biti u kućnom pritvoru, vjerovatno bi komentirali kako mu treba žurni psihijatrijski tretman! Nisu vjerovali niti da je problem drugih i naš (zajednički) problem. Sada je zadnji trenutak da shvatimo kako nitko iz ovog problema nije isključen!  Krizna vremena daju nam spoznaju da, iako udaljeni jedni od drugih, sada, u velikoj nevolji trebamo rehabilitirati ideju zajedništva!

Najbolji efekti su kada ljudi sami shvate da vlastitim izborom izolacije, odnosno fizičke distance štite zdravlje i živote drugih.

Takozvana suvremenost sahranila je nekadašnju odgovornost za druge i stvorila gomile usamljenika. Ovdje se sjajno uklapa misao slovenskog pisca i pjesnika Tomaža Kempčana: “Ne ljuti se što drugi nisu takvi kakvi bi htio da budu, kad ni sam ne možeš biti takav kakav bi htio biti.” Društvenost i dijalog u tzv. “suvremenom svijetu” sustavno nestaju. Činjenica je da se zajedništvo sustavno potiralo u tzv. razvijenim državama svijeta, a sama ideja pretvorila u surogat društvenosti.

Važan aspekt za razvoj altruizma i suosjećanja je zajednički doživljaj patnje. Altruizam, suosjećanje, solidarnost nas čine otpornijima na stres i traumu, osobito u kriznim vremenima.

U daljnjem tekstu ću analizirati dvije krajnosti u izborima ljudi, koje su osobito vidljive danas u ovoj krizi svjetskih razmjera

Dugotrajna izolacija izazva epidemiju depresije te nasilja u obitelji

U ekonomski najrazvijenijim državama svijeta zabilježen je drastičan porast samaca. Ekonomski rast potencijalno vodi pojedince do (materijalnog) osamostaljenja, ali i dokazanog osamljivanja. Danas u Europi više od 53% ljudi žive kao samci. Italija ima devet milijuna samaca, a samo je u Stockholmu 60% samačkih kućanstava. Podatci Zavoda za statistiku rada u SAD-u iz listopada 2014. pokazuju da je danas prvi put više samaca negoli oženjenih. U materijalno najbogatijim državama svijeta usamljenost i emocionalna hladnoća (prema problemima drugih) su (sve)prisutni: “Patimo jer mislimo da dajemo više nego što primamo. Patimo jer mislimo da je naša ljubav neshvaćena. Patimo jer ne uspijevamo nametnuti svoja pravila” (P. Coelho). Ljudi su usamljeni i kada su s drugima. Moderna vremena govore u prilog tezi o epidemiji usamljenosti kao bolesti koja je došla znatno prije koronavirusa!

Prisilno ostajanje kući, a neimanje nikakvih (strukturiranih  radnih i slobodnovremenskih) sadržaja je krajnje rizično po mentalno zdravlje. Kada su ljudi na duže izolirani jedni od drugih oslabljuje se imunološki sustav te smo otvoreni za druge bolesti. Dugotrajna izolacija izazva epidemiju depresije, nasilja u obitelji i (auto)destruktivnih ponašanja. Studije iz psihologije rada pokazuju da su workaholics (radoholičari) deprimiraniji kao rezultat osobnog izbora i/ili društvene izolacije.

U prisilnoj izolaciji ljudima se nude društvene mreže kao jedino rješenje bijega od usamljenosti. To je opasana zabluda, osobito kada se veći dio dana i noći provodi prikovanima za razne ekrane. Usput, predviđam epidemiju internetskih ovisnika po završetku ove epidemije. Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da nas “komunikacijske tehnologije sve više izoliraju, sve dok ta izolacija ne postane nešto normalno. ” I Manferd Spitzer u knjizi Usamljenost konstatira da neselektivno korištenje digitalnih medija utječe na usamljenost, nezainteresiranost za neposredne kontakte, izostanak povjerenja te smanjenu empatičnost. Spitzer piše: “Internetom ljudi nisu, suprotno svim očekivanjima, bolje povezani jedni s drugima, nego su usamljeniji.” Svi oni koji se hvale da imaju gomile ljudi oko sebe ili na stotine prijatelja na facebooku, trebali bi se upitati žive li u prividu društvenosti te da (li) su (zapravo) usamljeni!?

Usamljenost, kao oblik otuđenja od samog sebe, teško pogađa i one koji su u lošim vezama. Nereagiranje na tuđe patnje stvara emocionalne bogalje. Koliko smo puta svjedočili kada smo s nekim sjedili za stolom i osjetili moć napete šutnje? “Što je čovjeku životni cilj manje poznat, to se ubrzanije vrti na svojoj životnoj pustinji” (Viktor Frankl u knjizi Patnja zbog besmislena života).

U razvijenim je državama dominantna fast food-obitelj, gdje je roditeljima važna karijera pa im cjelodnevni boravak u kućnom ambijentu s djecom stvara nelagodu. Kod takvih roditelja glavni cilj je karijera, uspjeh i stjecanje materijalnog blagostanja, pa im je boravak u kući istoznačnica s nametnutom karantenom. Ljudi u lošim vezama (brakovima) priznaju da se osjećaju beskrajno usamljeni. Za takve A. P. Čehov ima ironičan komentar: “Ako se bojiš usamljenosti, ne ženi se”.  Usamljenost je usud otuđene većine kada postanu dio  gomile usamljenika. Pascal upozorava: “Svi problemi ljudskog roda izviru iz čovjekove nesposobnosti da šuteći sjedi sam”. Činjenica da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima, osobito kada nema iskonskog zajedništva, povjerenja i povjeravanja..

Unutrašnja praznina voli se skrivati u ispraznom druženju

Immanuel Kant u svoji djelima je gotovo proročanski isticao da će gubitak osjećaja za zajedništvo odrediti razne psihičke poremećaje. To potvrđuje jedan od najcitiranijih psihijatara današnjice Manferd Spitzer u knjizi Usamljenost – nepoznata bolest, navodeći povezanost raznih duševnih bolesti s društvenom izolacijom. Nadam se da će nas ova (prinudna) karantena dovesti do zaključka danas samo dobri odnosi in vivo čine zadovoljnijima u životu,  te da shvatimo da je usamljenost najgori oblik otuđenja. Tomu u prilog ide izjava psihijatara Robert Torrea od 5. travnja u jednoj dnevno novini: „Društvenost proizlazi iz nemoći podnošenja osamljenosti i sebe u njoj. Unutrašnja praznina voli se skrivati u ispraznom druženju. Ljudi se druže da bi bili zajedno prazni. Kad bi kroz druženje tražili druge kao bližnje, desio bi se susret. No budući da ih na druženje goni strah  od usamljenosti, s drugima su samo da ne bi bili sami sa sobom… Utoliko je bijeg od samoće zapravo bijeg od sebe“.

Anthony De Mello u knjizi Svjesnost preporučuje da “trošimo vrijeme i energiju pokušavajući promijeniti svojeg bračnog partnera, svoje šefove, svoje prijatelje, svoje neprijatelje, i sve druge. Nijedna osoba ne može učiniti vas nesretnim. Što uzrokuje negativne osjećaje? Netko drugi ili vaša reakcija? Vi stvarate probleme. Određujete se u okvirima tih osjećaja…Psiholozi nam govore da je važno imati osjećaj pripadnosti. Gluposti! Zašto biste željeli pripadati bilo kome? Ne morate nikome pripadati, ni jednoj stvari ili skupini. Probudite se! Vaše društvo neće biti sretno kad to čuje jer će se počet plašiti vaših otvorenih očiju i shvaćanja. Kako kontrolirati takvu osobu? Presjekla je sve te veze, i više nije marioneta. Govori istinu, postao je neustrašiv… Niti jedan događaj ne može opravdati negativne osjećaje. Trebate ih odbaciti.”

Kada su samoća i izoliranost poželjni?

Onaj kome je stalo do formiranja vlastite osobnosti u stalnom je propitivanju vlastitog “ja”. Ako želimo mijenjati druge i svijet oko sebe, trebamo prvo sebe dobro (pro)cijeniti. Tek tada možemo znati što želimo od života. Dabrowski je tvrdio da osobne tragedije, patnje i slični procesi dezintegracije postaju (kod pojedinaca) glavni put do samoostvarenja.

Izolacija je poželjna ako se propitujemo o vlastitim prioritetima ili odlučimo na samopromatranje. Samoizolaciju najteže podnose oni koji se boje suočavati sa sobom, svojom bespomoćnosti u kriznim stanjima, koji žive u disfunkcionalnim obiteljima, … Takvima dom „nije nimalo prirodniji od ptičjeg kaveza” (George Bernard Shaw). Pored toga „karantena“ najteže pada onima koji se ne žele suočiti s istinom o lažnim prijateljstvima i/ili prijetvornim druženjima. Biti sam sa sobom „dopušta nam uvažavati druge u njihovoj jedinstvenosti… Naša vlastita osama pozdravlja osamu drugih: zajedništvo se u biti i svodi na to. Brinuti se za drugoga znači: biti s njim, plakati, trpjeti i s njim  osjećati…“ (Henri J. M. Nouven  u knjizi Živjeti – ovdje i sada )

Samoostvarenje s “pitanjem smisla života rasplamsava se kada je čovjeku najgore” (Frankl u gore spomenutoj  knjizi). Kada je čovjek sam, to ne znači da je (ostao) bez sebe. Opet moram ovdje spomenuti proslavljenog njemačkog psihijatra Manferda Spitzera, koji u knjizi Usamljenost navodi primjer kako je zdrava samoća u prirodi i da je ista “djelotvorna protiv usamljenosti”. Samoća i usamljenost nisu jednaki pojmovi. Važne odluke donosimo kad smo sami.. Pascal upozorava: “Svi problemi ljudskog roda izviru iz čovjekove nesposobnosti da šuteći sjedi sam”. Činjenica je da se sve više ljudi osjećaju usamljenima čak i kada su okruženi ljudima, osobito kada nema iskonskog zajedništva, povjerenja i povjeravanja. Mislim da je najbolju misao o ljubavi zapisao Erich Fomm: Ona “pomaže čovjeku da prevlada osjećaj usamljenosti i dopusti da ostane svoj. U ljubavi se tako, zbiva paradoks – dva bića postaju jedno, a ipak ostaju dvoje”. Svestrani umjetnik, Arsen Dedić je jednom zapisao: “Kada potpuno vjerujete osobi bez ikakve sumnje, dobit ćete jedan od dva rezultata: osobu života ili lekciju života”. Onaj tko može biti sam sa sobom nema straha od odbacivanja. Ako je ishodište u meni to ne znači da je je u meni cilj. Oni koji ne znaju biti sami sa sobom imaju vječiti strah da će biti ostavljeni i posljedično usamljeni. Robert Wilson u romanu Slijepac iz Seville napisao je poučnu misao: “Najgore je kad si ostavljen tako što je druga osoba izabrala samoću”.

Otkrivanjem sebe i otklonima od licemjernih druženja gubimo ljude oko sebe, ali dobivamo nove ljude zdravim izborima i tako nikada ne ostajemo sami. Mihail Litvak, jedan od najpriznatijih svjetskih psihologa današnjice dao je nekoliko životno važnih konstatacija. Izdvajam dvije najvažnije: 1.“Ako mislite dobro o sebi, zašto je potrebno da i drugi misle dobro o vama?  I drugu: “Sposobnost da volite i dobro podnosite samoću je pokazatelj duhovne zrelosti.”

Posljedice raskola osobne i društvene budućnosti

Istraživanja u bivšoj Jugoslaviji pokazivala su da mladi percipiraju vlastitu budućnost drukčije od budućnosti društva. Tako su, primjerice, rezultati istraživanja na populaciji zagrebačkih studenata 1987. su pokazali da njih 29,5% očekuje da će im budućnost biti gora od sadašnjosti, dok je goru budućnost društva predviđalo čak 76,7% ispitanika. Jedno drugo istraživanje, ovoga puta iz vremena postsocijalizma, koje sam provodio s kolegama V. Takšićem i A. Rakom na uzorku studenata Sveučilišta u Splitu, 1992., pokazuje da 16,4% ispitanika ne očekuje bolju budućnost, dok je goru budućnost za društvo predviđalo 60% studenata. Rezultati posljednjeg istraživanja na uzorku srednjoškolaca 2018. Analiza stanja i potreba u srednjoškolskom obrazovanju, pokazuju nastavak tog trenda. Na pitanje “Kakvu budućnost u sljedećih 20 godina očekuješ za sebe” (86,5% pozitivnu i vrlo pozitivnu), dok za Hrvatsku njih tek 20% očekuje pozitivnu budućnost. Gotovo 50% srednjoškolaca svoju budućnost (za dvadeset godina) vidi izvan Hrvatske. Skupo plaćamo cijenu nesklada između budućnosti društva i osobne budućnosti, ako je percipiramo po modelu “ja ću se nekako snaći, a do budućnosti društva nije mi stalo”. Podijeljenost (mladih) na privatni (individualni) i javni (konformistički) život ili socrealističku mantru “snalažljivosti po svaku cijenu” utjecala na društvenu pasivizaciju, odbijanja rješavanja društvenih problema i prosocijalno ponašanje. Sada, kao nikada ranije je došlo vrijeme da se shvati kako budućnost zajednice određuje i našu osobnu.

Zaključno: Posljednja prilika ovoga svijeta je empatija

Tvrdnju da osobne katastrofe postaju temelj osobnog razvoja otkriva psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality Shaping (Oblikovanje osobnosti). Osobne traume, padove, boli… vode do preispitivanja vlastitog života. Tek se tada otkrivaju novi prioriteti ili nova reintegracija, kojom pojedinci pridaju životu novu dimenziju. Čovjek u vjeri (osobito u kriznim situacijama) izdrži ono što izgleda neizdrživim.

Da bi upoznali sebe) trebamo saznati gdje smo najranjiviji i koliko smo drugima dopustili da određuju naše živote. Književnik i sociolog Đuro Šušnjić u tekstu Tko sam zapravo ja? otkriva da više “nepoznatih ja” stanuje u nama: „1. iskustveno ja, 2. uzvišeno ja (kakav želim biti), 3. pravo ja (kakav sam u društvenom i privatnom životu) i 4. potlačeno ja (ugušeno konformizmom). Ako ja nisam samo ono što mislim da jesam, onda nisam ni što mislim da drugi misle ja jesam.“ Zato je važno je dovesti u relacije: Psihološko Ja – procjena vlastitih stavova, potreba, preferencija, misli i osjećaja, te socijalno Ja – kakvi smo u uspostavljanju socijalnih kontakata, osobito u pomaganju drugima. Wolfgang Belitz u knjizi Razvoj radne tehnike u protestanata zaključuje da je “posljednja prilika ovoga svijeta empatija”. Empatija je važna da bismo probudili važnost osjećaja za druge i osnovna pretpostavka razvoja zdravog društva. Ova kriza nam je možda i zadnja prilika da to shvatimo i nastavimo primjenjivati u našim životima i nakon završetka epidemije.

Za kraj iznosim zanimljive priču o vojniku koji se poslije rata vraća kući. Nazvao je svoje roditelje i upitao: “Zovem vas jer mi treba usluga. Imam prijatelja kojeg bi htio dovesti sa sobom.” …”Naravno”, odgovore oni, “htjeli bismo ga upoznati”. Sin nastavi: “Ranjen je u borbi i teško je ozlijedio ruku i nogu. Nema kamo ići i ja bih htio da on dođe živjeti s nama.” Majka odgovori: “Žao nam je, ali možda bismo mu mogli pomoći ako mu pronađemo neko drugo mjesto gdje će živjeti.”… “Ne, mama, ja želim da on ostane s nama.” “Sine”, odgovori otac, “ti ne znaš što tražiš!” “Netko s takvim hendikepom bio bi nam velik napor. Mi imamo već svoj život i teško je da nam se netko takav u njega umiješa. Možda bi bilo najbolje da se vratiš kući i zaboraviš toga dečka. Snaći će se on već!” U tome je trenutku njihov sin spustio slušalicu. Roditelji ga više nisu čuli. Nekoliko dana poslije toga primili su poziv od policije. Rekli su im da su pronašli tijelo njihova sina. Policija vjeruje kako je riječ o samoubojstvu. Roditelji su ubrzo identificirali tijelo svoga sina i užasnuti otkrili da je njihov sin imao samo jednu ruku i nogu.

Ova priča je dobra poruka upravo za sadašnju situaciju u kojoj moramo shvatiti da je problem drugih i naš problem i da nismo nedodirljivi i imuni na nesreću, kako na globalno svjetskom tako i na pojedinačnom planu. Na nama je izbor!

FOTO: Screenshot videosnimki s YouTube-a