Nisu mogli psihijatri, a uspjelo psu Olani: umiljatošću i mirnoćom izliječila Zorana od PTSP-a

”Zbog doživljenih trauma, više ne odlazim na mjesta gdje sam bio na bojišu. U ratu je podnošljivo dok ‘ne pukneš’. A kada to krene, zabije te u zemlju. Socijalizirajući labradoricu Olanu, shvatio sam da ona u stvari socijalizira mene”, tumači Zoran Ivanović.  Na pitanje, kako labradori uspijevaju tako pozitivno djelovati na ljude, odgovara da su ti psi ‘profesionalci umiljatog pogleda’ koji osjete kada je čovjek nervozan te su u stanju satima ga gledati u pokušaju da ga odobrovolje. ”Pas vam šapama zagrli noge i njušku stavi na stopala, ili vas gura njuškom. Odmah prestanete misliti na probleme. A kada si dobre volje, onda je i pas sretan”, dodaje socijalizator pasa Centra za rehabilitaciju Silver

Duge četiri godine provedene na bojištima tijekom Domovinskog rata na Zoranu Ivanoviću, branitelju iz Gorskog Kotara, ostavile su traga. Obolio je od PTSP-a te je, liječeći se, u jednom trenutku trošio više od dvadeset tableta dnevno.

Od toga je, kako reče, postao pravi ‘zombi’. Psihički dotučen, pokušao je i suicid, nakon čega je shvatio da je ‘stigao do plafona’ te da mora odlučiti: umrijeti, ili živjeti.

Nije se predao. Dragovoljno je 2010. godine otišao na liječenje u psihijatrijsku bolnicu na Rabu, gdje je u godinu dana probao ‘skinuti što više terapije’. Vjerojatno u tome ne bi uspio, da nije upoznao prekrasnog crnog labradora – Maka, prvog terapijskog psa u nekoj bolnici u Hrvatskoj.

Uočio je da ga taj umiljati pas smiruje, a vidio je i koliko pomaže osobama koje su bile ‘totalno izgubljene’.

‘Susjedi te više i ne gledaju jer su čuli da imaš PTSP’

S vremenom se, kaže, ‘zaljubio’ u Maka, zbog čega se kasnije, u zagrebačkom Centru za rehabilitaciju Silver, prijavio kao volonter za socijalizatora pasa pomagača. I dogodilo se čudo: od usamljenika koji je zazirao od ljudi, koji se bojao ući u tramvaj ili u shopping centar…, postao je čovjek koji s psom hrabro ulazi i u najveće gužve – u krcati tramvaj, prepuni autobus, shopping centar pun kupaca…

Socijalizirajući labradoricu Olanu, shvatio je, kaže, da ona u stvari socijalizira njega. Umiljata crna ljepotica postigla je, u nekoliko mjeseci, ono što psihijatriji nisu uspjeli godinama; gotovo u potpunosti ga je izliječila!

”Zbog doživljenih trauma, više ne odlazim na mjesta gdje sam bio na bojišu. U ratu je podnošljivo, dok ‘ne pukneš’. A kada to krene, zabije te u zemlju. Ima oboljelih koji su vrlo nasilni kada su bez terapije. Osobno, nisam nikada bio agresivan. No, problem su predrasude kod ljudi. Izgubite takozvane prijatelje. Susjedi te više i ne gledaju i ne žele razgovarati s tobom, jer su čuli da imaš PTSP. To je taj balkanski mentalitet koji oboljelima dodano otežava ionako teško stanje”, ističe Zoran Ivanović, s kojim sam gotovo dva sata razgovarao na terasi kafića na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava, a pod čijim nogama je svo vrijeme mirno ležao umiljati Jando, sedmomjesečni labrador, koji je od prije pet mjeseci kod Zorana na socijalizaciji.

Jedni ratovali, drugi pljačkali i uništavali radna mjesta

Socijalizator pasa Centra za rehabilitaciju Silver potom je naglasio da mu je najgore bilo kada je, nakon povratka s bojišta, vidio da u Gorskom kotaru više praktički nema posla, da su izgubljena brojna radna mjesta jer je nekadašnja drvna industrija u kratko vrijeme gotovo u potpunosti uništena ili opljačkana, da su nekadašnji poslovođe, ili potrčka u općini, preko noći postali gazde velikih tvrtki – koji radnike nisu isplaćivali mjesecima…

”U Zavodu za mirovinsko u Rijeci zbog jednog sam papira morao proći sve sobe na katu, da bi me na kraju vratili u sobu iz koje sam krenuo. Ta birokracija te još više dotuče. Dođeš nakljukan lijekovima i moliš Boga da ne moraš puno pričati, a onda neletiš na zid…”, prisjećao se s nelagodom.

Kaže da je kasnije, na liječenju na Rabu, gledao ljude koji su patili od tjeskobe, paničnih poremećaja, anksioznosti, hiperaktivnosti…, i koji su vrlo loše funkcionirali, no koji su uz Maka iznimno napredovali te su bili u stanju otići i u grad.

”Popodne sam znao naletjeti na terapijskog psa i terapeutkinju u gradu pa smo se ponekad družili. Jedan dan došao je sam do mene i sjeo mirno pokraj stola za kojim sam radio na računalu. Bio je vrlo umiljat, osvojio me potpuno. Godinama nakon povratka s Raba, raspitivao sam se o tim psima te doznao da u Zagrebu postoji Centar za rehabilitaciju Silver, gdje školuju pse pomagače. Početkom 2018. prijavio sam se za volontera socijalizatora te sam tada dobio – labradoricu Olanu, na četrnaestomjesečnu socijalizaciju. Taj pas ubrzo mi se zavukao pod kožu”, tumači taj branitelj, rodom iz Slovenije, koji se, kako reče, ‘udao’ u Gorskom kotaru, a koji 1991. nije ni trenutka dvojio što mu je činiti.

Iz Dubrave pješačio do centra – samo da ne ide u tramvaj

”Nakon liječenja na Rabu bio sam bolje, no i dalje sam zazirao od gužvi te sam iz Dubrave pješačio do centra grada, samo da ne ulazim u tramvaj. U trgovinu sam odlazio rano ujutro, ili kasno navečer – kada nema puno ljudi, a u kafiću sam mogao sjediti jedino ako u krugu od nekoliko metara nije bilo gostiju.

No, kada sam počeo raditi kao socijalizator pasa, morao sam ići u dupkom pune tramvaje, u shopping centre pune ljudi, dakle na sva mjesta od kojih sam ranije zazirao i izbjegavao ih, a to sam činio da što bolje socijaliziram psa. Olana mi je u tome puno pomogla. Sada sam dobro te dnevno trošim samo dvije tablete, za koje mi je psihijatar rekao da ih ni u kom slučaju ne smijem odbaciti”, naglašava iskusni socijalizator pasa Centra za rehabilitaciju Silver.

Na pitanje, u čemu je tajna, odnosno kako labradori uspijevaju tako pozitivno djelovati na ljude, odgovara da su ti psi ‘profesionalci umiljatog pogleda’ koji osjete kada je čovjek nervozan te su u stanju satima ga gledati u pokušaju da ga odobrovolje.

”Pas dođe te vam šapama zagrli noge i njušku stavi na stopala, ili vas gura njuškom, a to radi samo da skrene pažnju na sebe. Tako odmah prestanete misliti na bilo koje probleme, dok gledate te prekrasne okice. Sve i da nisi spavao cijelu noć i da si vrlo mrzovoljan, on ne odustaje, jer želi čuti ljubazan glas. A kada si dobro volje, onda je i pas sretan. Zato mi nije problem voditi ga van, koliko god puta treba. Opušten sam upravo zato jer sam s psom 24 sata dnevno”, objašnjava gospodin Ivanović, koji se nakon 14 mjeseci danonoćnog druženja s labradoricom koja mu je promijenila život, sredinom 2019. morao rastati od voljenoga psa.

Uz pomoć Olane, dječak Petar sada može sve

Olana je tada otputovala kod korisnika koji joj je dodijeljen – u dom šestogodišnjeg Petra koji boluje od poremećaja iz spektra autizma, a koji s obitelji živi u Vinkovcima.

”Naravno da je bilo suza kada smo se rastajali. No, kada sam nakon osam mjeseci otputovao u Vinkovce i kada mi je Petrova majka pričala kakve je sve pozitivne pomake, uz pomoć Olane, napravio njihov sin, bilo mi je puno srce. Provesti 14 mjeseci s psom na socijalizaciji je velika obaveza, no kada vidiš kako pas kod korisnika čini čuda, dobiješ dodatni motiv. Srce je tada ponosno i samo nebo je granica. Odlučio sam, baš zato, da ću biti doživotni socijalizator pasa”, priča Zoran Ivanović, dok na mobitelu pokazuje tekst (objavljen na portalu novosti.hr) o velikom prijateljstvu šestogodišnjeg Petra i psa Olane:

”Uz našeg psa pomagača naučili smo lijepo hodati, uočavati svakodnevne promjene, prelaziti cestu, dobili smo bolju koncentraciju i fokusiranost na radni čin, funkcionalniju igru i njegovu želju za društvom“, pojašnjava mama Ana te dodaje kako ga pored svih strahova Olana čini hrabrim, postao je samostalniji i odgovorniji. Kada je ona tu, on jednostavno može sve”, kazala je Petrova majka novinaru lokalnog portala, na što nam je pozornost skrenuo naš sugovornik.

”Gospođa je to dobro opisala. Ako psu date 50 posto, on vam vraća 200 posto. Poklonjenu ljubav i pažnju vraća četverostruko”, zaključuje socijalizator pasa Centra za rehabilitaciju Silver.

Unatoč zakonskoj obvezi, mnogi ne žele pustiti psa u javni prostor!

Zoran Ivanović se tijekom razgovora požalio i na brojne probleme koje socijalizatori pasa imaju u javnom gradskom prijevozu, u vlakovima, trgovinama, bankama, javnim ustanovama…

Premda zakon izričito naglašava da psi koji su na socijalizaciji i koji na sebi nose crveni prsluk s natpisom:  ‘‘Centar za rehabilitaciju Silver – socijalizacija pasa pomagača’‘ ima pravo pristupa na sve javne površine i u sve javne ustanove te u tramvaje, autobuse, vlakove…, mnogi im, kaže, oko toga rade probleme.

”Zaštitari na ulazu u neku instituciju često nam kažu da s psom ne možemo unutra. Vozači ZET-a, odnosno kontrolori, također nas često pitaju gdje je psu brnjica i ne žele slušati objašnjenje da je to pas na socijalizaciji, koji može bez brnjice ući bilo gdje. Kondukterka u vlaku me je, kada smo dolazili na ovaj razgovor, pola sata sumnjičavo  ispitivala i tražila da psu stavim brnjicu. Kada naletimo na takav problem, obično na mobitelu prikažem Zakon o korištenju psa pomagača, a ako zaštitar, kontrolor u tramvaju, prodavačica u dućanu…, to ne žele čitati, onda pokažem poglavlje o kaznama, gdje piše da su kazne za onemogućavanje socijalizacije pasa pomagača od 5000 do 20.000 kuna”, naglašava gospodin Ivanović.

Primjećuje potom da je danas stanje ipak znatno bolje nego prije dvije do tri godine, kada su socijalizatori pasa imali i puno više sličnih problema.

Školica za pse na ‘šupljim’ stepenicama kod Gradske uprave

Nakon razgovora s novinarom portala Promise.hr, Zoran Ivanović i pas Jando pošli su, nogu uz nogu, prema zgradi Gradske uprave. Tamo su, zajedno s drugim socijalizatorima pasa te u prisustvu koordinatora socijalizacije pasa pomagača – Sandre Ševerdija i Tomislava Fanjkutića, vježbali mirno penjanje i spuštanje uz ‘šuplje’ stepenice, te mirno zaobilaženje drugih pasa i njihovih socijalizatora (svojeversni slalom između prepreka).

Sedam pasa, u dobi od svega pet, šest, i sedam mjeseci (bio je tu i jedan iskusniji pas star 18 mjeseci) pokazali su da nisu roboti, već još uvijek dijelom zaigrani štenci. Neki su povremeno lajali, uzbuđeni zbog prisustva toliko pasa, drugi su vukli uzicu, ili uzbuđeno skakali.

Sandra Ševerdija, koordinatorica socijalizatora pasa Centra Silver, savjetovala je pojedinim socijalizatorima da psu skinu crveni prsluk te prošetaju s njim desetak minuta livadom, da se pas malo smiri te da kasnije nastave sa ‘školicom’.

Objašnjavala je socijalizatorici da je bolje da psu uopće ne daje kekse, ako je ovaj cijelo vrijeme uzbuđen i zbog toga po stepenicama ne hoda mirno. Na koncu je sama uzela vodilicu i pokazala kako, korak po korak, valja hodati s uzbuđenim mladim psom (psi u dobi od šest – sedam mjeseci tek su prošli trećinu socijalizacije i pred njima je još veći dio ‘srednje škole’ te ‘pseći fakultet’, nakon čega polažu ispite, a kasnije se, ako su savršeno zdravi, spajaju s budućim korisnicima – op. a.).

Socijalizatori pasa Centra Silver, koje smo upoznali ispred Gradske uprave, i inače se često druže. Njih čak 90 dio su velike WhatsApp grupe ”Vesela subota”.

”Dovoljno je u grupi napisati: ‘Kava?’ i za desetak minuta se javi pet-šest socijalizatora, koji potom zajedno sa psima dođu na dogovoreno mjesto na kavu. Ti psi svima nam puno znače, a i povod su za česta druženja na kojima razmjenjujemo iskustva te istinski uživamo”, objasnio je dio čarolije koja ih spaja, Zoran Ivanović, socijalizator pasa Centra za rehabilitaciju Silver.

FOTO: Nakon ‘psećeg fakulteta’, ovi su psi najveći IZVOR SREĆE djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom

FOTO Snimio: Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije