POMOZIMO: Priča o ženi koja, ZABORAVLJENA OD SVIH, živi tik do nas i mogla bi biti bilo čija majka POMOZIMO: Priča o ženi koja, ZABORAVLJENA OD SVIH, živi tik do nas i mogla bi biti bilo čija majka
I OVO JE HRVATSKA: Pere tuđe zahode, a svoj nema, jedino što ima je osjećaj srama zbog onoga što nema

POMOZIMO: Priča o ženi koja, ZABORAVLJENA OD SVIH, živi tik do nas i mogla bi biti bilo čija majka

IzdvojenoPoveznica 18. listopada 2019. Promise.hr

Užasava spoznaja da ta skromna i draga osoba – koja se nije zapustila, koja se, čak štoviše, ustrajno bori da preživi te sama krpa... POMOZIMO: Priča o ženi koja, ZABORAVLJENA OD SVIH, živi tik do nas i mogla bi biti bilo čija majka

Užasava spoznaja da ta skromna i draga osoba – koja se nije zapustila, koja se, čak štoviše, ustrajno bori da preživi te sama krpa kuću, cijepa drva, kuha što ima, ljeti odlazi na more obavljati sezonske poslove – živi usamljena do boli, duboko ispod razine osnovnog ljudskog dostojanstva, prepuštena sama sebi, od države i društva posve zapostavljena…  Ako želite pomoći teti Ljilji, to možete učiniti na ovaj broj računa: Ljiljana Cerovečki; HR6724020063208757270; SWIFT ESBCHR22

Potresnu priču o siromašnoj i do bola usamljenoj ženi koja pere tuđe wc-e, a svoj nema, koja živi u potleušici čiji su zidovi krpani sijenom i blatom, koja i zimi nuždu obavlja u grmlju, a kupa se kišnicom u lavoru, objavila je sinoć emisija Provjereno Nove TV.

Najpotresnija od svega je spoznaja da je riječ o sasvim običnoj, skromnoj, sramežljivoj, radišnoj te nekada lijepoj dami koja bi, kako je to dobro primijetila novinarka Maja Medaković, ‘mogla biti i vaša majka, baka ili teta’…

Užasava činjenica da ta skromna i draga osoba – koja se nije zapustila, koja se, čak štoviše, ustrajno bori da preživi te sama krpa kuću, cijepa drva, kuha što ima, ljeti odlazi na more obavljati sezonske poslove – živi duboko ispod razine osnovnog ljudskog dostojanstva!

Prepuštena sama sebi, zaboravljena, od države i društva posve zapostavljena. S nadom da bi podsjećanje na dirljivu sudbinu žene koja živi u neposrednoj blizini svih nas, te na izvrsnu reportažu novinarke Provjereno, moglo potaknuti ljude dobre volje – kakvih je u Hrvatskoj vrlo mnogo – da pomognu ovoj ženi, ovdje prenosimo cijelu priču:

Ljiljana Cerovečki posve je obična žena, jedna od onih koje ne skreću pozornost na sebe. Nije nas zvala ona, nego njezin nećak, jedno od djece koju je pomogla othraniti i odgojiti. Ona danas živi potpuno sama u kućici koja je na rubu raspadanja. U četvrtak je bio Svjetski dan borbe protiv siromaštva i ispričat ćemo vam njezinu priču jer takvu sudbinu dijele tisuće umirovljenika diljem ove zemlje.

Ljiljana Cerovečki nema s kime podijeliti večeru, nema nekoga uz koga će se stisnuti na kauču. Nema luksuz bezbrižno utonuti u san jer joj je nad glavom krov koji prokišnjava i koji se svakog trenutka može srušiti, a nju ostaviti bez doma.

Tu je moj dom, tu živim, tu sam došla kao mala beba. To je obiteljska kuća u kojoj ja sada živim sama”, rekla je Ljiljana.

Nekada ih je u toj kući bilo osmero. Mama, tata, dva brata i njih četiri sestre. U skromnoj prizemnici u okolici Bjelovara uvijek je bilo bučno, a sada ondje vlada tišina. Danima nitko ne dođe, danima ni s kim ne progovori.

U samoći prebire po prošlosti, po uspomenama. Htjela je više, ali nije se bunila. Školovale su se sestre, a Ljiljana je završila tek osnovnu školu.

“Morala sam ići raditi, ja nisam rekla da neću. Ja volim ići raditi, voljela bih i sad da mogu naći posao, da nisam ovdje u toj kući”, rekla nam je.

Samački ručak kuha već godinama, otkako su roditelji umrli, a braća i sestre se odselili. Ona ih razumije, ali često joj je teško.

“Nažalost, imam braću koja niti pitaju za mene niti dolaze. Rijetko kad se itko javi i da pita. Osjećam se grozno, kao da nemam nikoga”, ispričala je Ljiljana.

U nedjelju joj je bio 64. rođendan. Svratila je tek susjeda s unukom i donijela joj ružu, a mobitel joj nije zazvonio.

“Cijeli život mi je, otkad znam za sebe, jedno razočaranje. Ili su roditelji ili sam sama kriva. Najviše možda ja sama. Da sam se maknula i da se nisam vraćala, možda bi bilo drukčije. Sad je gotovo”, rekla je Liljana. “Nikad sreće. Ništa mi se ne ostvari. Što si god zamislim i kažem, ništa od toga”, dodala je.

Ona radi otkad zna za sebe. Bila je i kućna pomoćnica, brala šparoge po Njemačkoj, radila u tvornici. Najčešće je odrađivala sezone po obali. Otkako je u mirovini, radi na pola radnog vremena kao spremačica u jednom kampu. Račune drukčije ne bi mogla platiti.

“Skupim ih doma jer ih ne mogu sve odjednom sve platiti. Onda kad zaradim prvu plaću, prvo platim račune. Ako mi struju iskopčaju ne znam kad ću je opet imati jer je priključak na struju skup”, rekla je Ljiljana.

Pod njezinim krovom struja je zaista jedini luksuz. Živi od 1019 kuna mirovine i onoga što uštedi tijekom sezone.

“Sve sama, ako imam. Ako nemam, šutim i kupim ono što mogu. Nitko ne zna jesam li jela meso ili sam jela prežganicu”, ispričala nam je.

Ljiljana ne zna koliko je stara kuća u kojoj je provela život. Vode u njoj nema, kao ni WC. Zimi, po najvećem snijegu, teta Ljilja nuždu obavlja u grmlju. Na to je navikla, baš kao i na kupanje u lavoru. Također, prije je imala i perilicu rublja, pa joj je bilo lakše.

“Sada perem na ruke, i to na kišnicu. Stavim plastiku van da se cijedi kišnica kada pada jer ne mogu toliko od susjeda nositi kad su i oni na gradskoj vodi. I njih ima dosta, tako da uzimam samo za kuhanje i piće”, ispričala je.

Nikome nije na teret i nikome nije dužna. Nije navikla na to da o svojim problemima priča ikome, a kamoli pred televizijskim kamerama. Život donese ono što ne biramo, što nikada ne bismo htjeli. A odnese ponekad ono što najviše želimo.

“Htjela sam biti frizerka, da budem netko, da imam svoje, da imam porodicu. To sam htjela, ali to mi nije uspjelo”, rekla je.

Bila je, kaže, zaljubljena, voljela snažno i iskreno. Ali drugi su krojili sudbine, odlučivali umjesto nje.

“Onda sam imala 19 godina i odonda nisam… Prošla me volja za sve. Počela sam raditi, ići na more i tako. Radila sam i nisam razmišljala o tome da se udam. I postajala sam sve starija i starija, a sad bi mi čovjek i smetao u kući”, rekla je Ljiljana.

Umjesto dostojanstvene mirovine, ona pere tuđe WC-e, a svoj nema

Kuća čiji su zidovi žbukani sijenom i blatom odavno je već odustala. I Ljilja bi najradije, ali se ne da. Zima je ono čega se najviše boji. Loš krov pod teretom prvog snijega mogao bi se u potpunosti urušiti, a nju ostaviti bez ičega.

“Onda ću izići van pod orah. Nemam gdje, nisam s mora uzela ni šator koji su gosti ostavili da stavim glavu unutra, a noge van”, rekla je.

Da ima za podstanarstvo, davno bi, kaže, u njemu bila. Cerada koju je postavila prije nekoliko godina, kada se vanjski zid kuće odvojio, jedino je u što polaže nadu.

“Šta mogu? Što? Tu ide kiša, snijeg unutra, mačke, miševi, štakori, svi vragovi idu unutra”, rekla nam je.

Posluže tada i stare krpe koje je ugurala u pukotine, barem za prvu ruku. Pomoć je tražila i u centru za socijalnu skrb, gdje ju je i dobila: “Rekli su mi da idem tražiti zidare za predračune i da mi svatko svoje napiše. Našla sam ih u Bjelovaru, oni su došli, to slikali i svako je svoje napisao i dao mi predračune.”

Četrdesetak tisuća kuna trebalo bi samo za sanaciju krova i prednjeg dijela kuće. Za tetu Ljilju to je neostvarivo.

“Odnijela sam to na socijalno i pitali su me jesam li ja vlasnik kuće i ovo malo zemlje što imam. Rekla sam da nisam i onda su mi rekli da se to ne može”, ispričala je.

I zemlja i kuća nakon majčine smrti podijeljeni su na šestero braće i sestara, a oni se svojih dijelova ne odriču. A cijeli se život trudi biti ispravna. U vrijeme kada bi trebala uživati u dostojanstvenoj mirovini, ona guli sezone, pere tuđe WC-e, a svoj nema. Nema ni vode u kući, uskoro možda ni krova nad glavom. Nema ni dugova niti je u blokadi.

Jedino što ima osjećaj je srama zbog svega onoga što nema”.

Ako želite pomoći teti Ljilji, to možete učiniti na ovaj broj računa:

Ljiljana Cerovečki

HR6724020063208757270
SWIFT ESBCHR22

FOTO: Screenshot videosnimke emisije Provjereno

Komentari