UN traži hitno UKIDANJE MJERA PRISILE u LIJEČENJU, a u više ustanova u RH prisile je sve više!

”Odgovornost Republike Hrvatske utvrdio je Europski sud za ljudska prava u predmetu M. S. protiv Hrvatske. Sud je utvrdio kako je podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta nečovječnom i ponižavajućem postupanju protivno članku 3. Konvencije kada su prema njoj u psihijatrijskoj ustanovi primijenjene mjere prisile. Podnositeljica je prigovarala da je bila zlostavljana tijekom prisilnog smještaja u psihijatrijskoj bolnici i da u tom pogledu nije bilo djelotvorne istrage”, upozorava Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak

U Republici Hrvatskoj se, u pojedinim zdravstvenim ustanovama, i danas provode mjere prisile prema pacijentima, unatoč preporuci UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja traži hitno zaustavljanje nedobrovoljnih tretmana i korištenje mjera sputavanja u ustanovama socijalne skrbi i psihijatrijskim ustanovama.

U nekim bolnicama u Hrvatskoj mjere prisile koriste se čak i češće nego ranijih godina(!) dok neke druge ustanove bilježe lagani pad učestalosti korištenja mjera prisile, istaknuto je na nedavno održanom stručnom skupu Klinike za psihijatriju Vrapče, a povodom obilježavanja Dana zaštite prava osoba s duševnim smetnjama.

S tim u vezi, poslali smo upit Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom (odnosno gospođi Anki Slonjšak, pravobraniteljici za osobe s invaliditetom).

Možete li navesti koje su to ustanove u kojima je zabilježen pad primijenjenih mjera prisile prema pacijentima i što je doprinijelo tome da u tim ustanovama postepeno smanjuju broj mjera prisile?

Pravobraniteljica je početkom ove godine od ukupno 20 psihijatrijskih ustanova, odnosno psihijatrijskih odjela drugih zdravstvenih ustanova zatražila podatke o primjeni mjera prisile  (sputavanje (fiksacija) i odvajanje (izolacija)) u razdoblju od 2016. -2020. godine. Analizirani su podaci dostavljeni od 17 ustanova te je utvrđeno kako je kod 10 ustanova kroz razdoblje od 4 godine zabilježen blagi, ali kontinuirani pad primijenjenih mjera prisile prema pacijentima. Značajno manji broj slučajeva primjene mjera prisile zabilježila je Opća bolnica Šibensko – kninske županije. Podaci bolnice navode kako su tijekom 2019. godine neku od mjera prisile primijenili na ukupno 175 pacijenata, od ukupno 514 zaprimljenih u toj godini, što znači da je mjera prisile bila primijenjena na 34 % pacijenata. Tijekom 2020. godine mjera prisile primijenjena je na 68 od ukupno zaprimljenih 400 pacijenata, što čini udio od 17 %  pacijenata na kojim je primijenjena mjera prisile tijekom te godine.  Iako je udio pacijenata nad kojima je mjera prisile primijenjena značajno manji, on je ipak još uvijek visok, naročito kada se primjerice usporedi sa nekom drugom općom bolnicom, gdje udio pacijenata nad kojima je mjera prisile primijenjena čini 8.5 % (Opća bolnica Karlovac). S Odjela psihijatrije Opće bolnice Šibensko-kninske županije ističu kako je trendu smanjenja u kojem su se više nego prepolovile primijenjene mjere prisile doprinijele održane edukacije i svakodnevna komunikacija između osoblja na razine službe, odnosno ustanove te se i nadalje nadaju silaznom trendu.

Trend smanjenja primjene mjere prisile vidljiv je i iz podataka Klinike za psihijatriju Vrapče, odakle naročito ističu kako je stanje na Zavodu za forenzičku psihijatriju značajno poboljšano nakon preseljenja Zavoda u nove, suvremene prostore te značajnim povećanjem broja medicinskog osoblja što je rezultiralo činjenicom da tijekom 2020. godine na tom Zavodu u niti jednom slučaju nije bilo potrebe za primjenom mjera prisile.

Koje su to, pak, ustanove koje bilježe porast postupanja koja uključuju primjenu mjera prisile?

Pet ustanova zabilježilo je porast postupanja koja uključuju primjenu mjera prisile.

Zbog čega u tim ustanovama, unatoč UN-ovoj Konvenciji koja traži zabranu takvih postupaka, i dalje provode te nehumane postupke?

Kao razloge navode nedovoljan broj medicinskog osoblja te su mišljenja kako bi smanjenju broja ovih postupanja doprinijele dodatne edukacije osoblja te adekvatni kadrovski i prostorni uvjeti.

Kako je moguće da, unatoč odredbama Ustava RH  (koji zaštitu od mučenja i ponižavajućeg postupanja proglašava jednom od najviših vrednota ustavnog poretka) i zahtjevima UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom države, u Hrvatskoj i dalje imamo primjenu ove nehumane prakse?

Primjena mjera prisile dopuštena je i regulirana Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“, broj 76/14) te Pravilnikom  o vrstama  i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama („Narodne novine“, broj 16/15)

Znači li to da bi obitelji osoba nad kojima su provođenje mjere prisile mogle na Europskom sudu za ljudska prava tužiti Republiku Hrvatsku, potom dobiti sud i novčanu odštetu?

Mjera prisile, definirana kao sredstva i metode za fizičko ograničavanje kretanja i djelovanja osobe s težim duševnim smetnjama koja je smještena u psihijatrijskoj ustanovi, može, sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pod određenim uvjetima predstavljati mučenje, odnosno nečovječno i ponižavajuće postupanje. To dakle znači da neće svaka primjena mjera prisile predstavljati povredu prava iz Konvencije i uzrokovati odgovornost države za povredu tog prava.

Ipak, odgovornost Republike Hrvatske utvrdio je Europski sud za ljudska prava u predmetu M. S. protiv Hrvatske (br. 2), od  19. veljače 2015.. Sud je utvrdio kako je podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta nečovječnom i ponižavajućem postupanju protivno članku 3. Konvencije kada su prema njoj u psihijatrijskoj ustanovi primijenjene mjere prisile. Podnositeljica je prigovarala da je bila zlostavljana tijekom prisilnog smještaja u psihijatrijskoj bolnici i da u tom pogledu nije bilo djelotvorne istrage. Sud je istaknuo kako je položaj podređenosti i nemoći karakterističan za pacijente prisilno smještene u psihijatrijskim bolnicama te stoga poziva na povećanu pozornost u razmatranju jesu li državna tijela postupila sukladno zahtjevima Konvencije. Ako postoji potreba za primjenu sile prema osobama koje su nesposobne samostalno odlučivati, Sud mora biti uvjeren da za takvim mjerama postoji medicinska potreba. U konkretnom slučaju, Sud je ispitivao je li postupanje prema podnositeljici tijekom prisilnog smještaja doseglo onaj stupanj ozbiljnosti koji zahtijeva članak 3. Konvencije. Sud je zaključio kako je fizičko ograničavanje podnositeljičinog kretanja u trajanju od petnaest sati njoj moralo uzrokovati veliku tjeskobu i fizičku patnju te da je doseglo onaj stupanj ozbiljnosti koji zahtjeva članak 3. Konvencije. Sud je nadalje ispitivao je li fizičko ograničavanje podnositeljičinog kretanja bilo opravdano. Upotreba takvih mjera mora biti razmjerna i opravdana te duljina trajanja mora odgovarati ostvarenju svrhe radi koje je određena. Medicinska dokumentacija podnositeljice ne ukazuje na to da je ona predstavljala neposrednu ili neminovnu prijetnju sebi ili drugima niti da je na drugi način bila agresivna. I bolničko osoblje nije pokušalo primijeniti alternativan način smirivanja podnositeljice niti je mjera fizičkog ograničavanja podnositeljice bila upotrijebljena kao krajnje sredstvo u krajnjoj nuždi. Bolničko osoblje nije mjeru fizičkog ograničavanja kretanja djelotvorno i primjereno nadziralo, pogotovo ako se u obzir uzmu podnositeljičine pritužbe na bolove u leđima. Slijednom navedenog, Sud je utvrdio kako je podnositeljica bila podvrgnuta nečovječnom i ponižavajućem postupanju protivno članku 3. Konvencije te kako je stoga došlo do povrede materijalnog aspekta te odredbe.

Naime, sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da bi primjena mjere prisile predstavljala povredu članka 3. Konvencije (zabrana mučenja) moraju se ispuniti određeni uvjeti, koji se odnose na određeni stupanj „ozbiljnosti“ fizičke patnje, a upotreba mjera treba biti nerazmjerna i neopravdana.

Za razliku od spomenute Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ide korak dalje i zahtijeva od država članica u potpunosti ukinuti mjere prisile, odnosno ne nalazi opravdanja za primjenu mjera prisile ni pod kojim uvjetima.

Ustanove koje i dalje provode mjere prisile nad pacijentima navode da to čine zbog nedovoljnog broja medicinskog osoblja te zbog izostanka dodatnih edukacija te neodgovarajućih kadrovskih i prostornih uvjeta. Kako natjerati (potaknuti) odgovorne u Republici Hrvatskoj da ovo stanje promijene te da osiguraju bolje uvjete u tim ustanovama te da napokon ukinu mjere prisile i ponižavanja pacijenata?

Osiguravanje preduvjeta da se apsolutno ukine primjena mjera prisile mora biti prioritet društva i države. Stoga je potrebno ustrajati u provođenju edukacija zdravstvenih radnika o primjeni alternativnih mjera koje će zamijeniti mjere prisile, ali i na osiguravanju  kadrovskih i prostornih uvjeta  u ustanovama koji će to omogućiti. Također je potrebno razviti sustav zaštite mentalnog zdravlja u zajednici i izvanbolnički sustav liječenja i rehabilitacije osoba sa psiho-socijalnim teškoćama.

Na koji način bi, prema Vašem mišljenju, trebalo promijeniti sustav skrbi o osobama s psiho-socijalnim teškoćama, kako bi se umanjila, odnosno posve ukinula praksa primjene mjera prisile?

Mišljenja smo da bi se promjenom sustava skrbi o osobama sa psiho-socijalnim teškoćama trebala umanjiti odnosno i nestati potreba za primjenom ovih mjera. Potrebno je razviti sustav liječenja i brige za osobe s invaliditetom u zajednici te raditi na destigmatizaciji i uključivanju osoba sa psiho-socijalnim teškoćama u društvo.

FOTO: Ilustracija Pixabay; screenshot videosnimke

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.