”Ona nije beskućnica, ali kad plati režije, ostaje joj točno 9 kuna dnevno za hranu i higijenu, za sve. Hranu skuplja na tržnici neposredno prije zatvaranja, a dva puta mjesečno kupi i meso, obično ono s popustom pred istek trajanja. Sa salmonelom i bez nje. A kad ide van uredi se kao da joj je pala žlica u med. I onda ovih ledenih dana, onako uređena, s jednim starim ljubićem koji je pročitala desetak puta, ode na tramvajsku stanicu i zauzme svoju sjedalicu. I tako provodi barem 8-10 sati dnevno u tramvajima, prelazeći iz jednog u drugi. Tramvaj je njezino sklonište i njezin drugi dom. Vozači je niti ne gledaju, za njih je ona tek još jedan starac ili starica koja nema za grijanje. I zato ju baš briga za rast cijena plina i struje. Ona se tog života već odrekla”, upozorava na još jednu tužnu zagrebačku sudbinu Pokret protiv siromaštva starijih osoba
Na FB stranici
Pokret protiv siromaštva starijih osoba objavili su tužnu priču o Zagrepčanki koja je 27 godina radila u velikoj industrijskoj firmi sve dok tijekom mutne privatizacije tvrtka nije privatizirana, nakon čega je žena morala u prijevremenu mirovinu, te sada, sa svega 1300 kuna prihoda mjesečno, živi praktički kao beskućnik (premda institucije ove države ne žele priznati da imamo na desetke, a možda i više od stotinu tisuća takvih ekstremno siromašnih ljudi – praktički beskućnika).
Tekst i fotografiju s FB stranice Sindikata umirovljenika Hrvatske ovdje prenosimo:
”Priča se ponavlja. Ona nije beskućnica, ona je ‘socijalno uključena’ u tramvaj. Odradila je 27 godina radnoga staža u velikoj industrijskoj firmi. I onda je firma privatizirana, pa je morala na burzu, a s burze u prijevremenu mirovinu. Onu mirovinu s penalizacijom, pa joj stoga iznosi 1.300 kuna. Ona ima i stan, mali društveni stan koji nije uspjela otkupiti pa je u njemu ostala s kćerkom i unukom u statusu najmoprimca. Taj čardak ni na nebu, niti na zemlji, ima grijanje, ali samo na struju. Prozori su drvenih okvira, raštimani, sa strane ispunjeni starim novinama, kako bi manje puhalo. Ispod ulaznih vrata drži zarolani tepihić da zaustavi propuh.
Sram ju skupljati boce
Ona nije beskućnica, ali kad plati režije, ostaje joj točno 9 kuna dnevno za hranu i higijenu, za sve. Hranu skuplja na tržnici neposredno prije zatvaranja, a dva puta mjesečno kupi i meso, obično ono s popustom pred istek trajanja. Sa salmonelom i bez nje. Kruh kupuje iza 18 sati, jer onda ga kod kvartovskog pekara dobije za 50 posto cijene.
Ne skuplja boce – nekako ju je sram da je vide prijateljice i prijatelji kćerke, koja je odselila s unukom u drugi grad, gdje je dobila posao.
Navika se odrekla, svih onih lijepih običaja da jednom tjedno ode na kavu u obližnji kafić i popriča sa susjedama; ne kupuje knjige, novine čita u obližnjoj knjižnici, a kad ide van uredi se kao da joj je pala žlica u med.
I onda ovih ledenih dana kad meteorolozi najavljuju još jedan sibirski vikend, onako uređena, s jednim starim ljubićem koji je pročitala desetak puta, ode na tramvajsku stanicu i zauzme svoju sjedalicu. I tako provodi barem 8-10 sati dnevno u tramvajima, prelazeći iz jednog u drugi, birajući modele i brojeve, jer je već postala stručnjak za one koji bolje griju, u kojima ne puše.
Tramvaj je njezino sklonište i njezin drugi dom. A i druži se. Popriča s djecom ili starijima, mladi je obično ignoriraju. Vozači tramvaja je niti ne gledaju, za njih je ona tek još jedan starac ili starica koja nema za grijanje.