TUGA O KOJOJ SE ŠUTI: Sa stopostotnim invaliditetom usred Zagreba žive bez struje i vode

”Vodu za pranje dovozimo sa Save, kupamo se u lavoru, a nuždu obavljamo iza kontejnera”, kažu supružnici u čijoj improviziranoj nastambi često nema svjetla – jer nemaju dovoljno prozora, a ni struje. Oboje su hrvatski državljani, oboje u mirovini, on sa stopostotnim invaliditetom, ona s vrlo visokim stupnjem invaliditeta – a u Zagrebu žive u uvjetima kakvi su bili uobičajeni prije nekoliko stoljeća

Možete li zamisliti kako se osjećaju životni partneri vrlo ugroženog zdravlja (oboje s iznimno visokim invaliditetom) koji bez struje i vode već godinama žive usred Zagreba?

Riječ je o hrvatskim građanima sa svim pravima – E. S. i B. Z. (podaci poznati uredništvu) nevjenčanim supružnicima koji već godinama žive u improviziranoj nastambi bez osnovnih uvjeta za život, u zapadnom dijelu hrvatske metropole.

B. još od 1973. godine živi u Zagrebu. Radio je u jednoj građevinskoj tvrtki sve do 1996., kada je kao tehnološki višak poslan u prijevremenu mirovinu. Sa 23 godine radnog staža, stopostotnim invaliditetom te brojnim bolestima na leđima prima tek 1750 kuna mirovine, dok njegova životna partnerice E., također s visokim invaliditetom i punom kutijom lijekova na polici, mjesečno dobiva 1600 kuna mirovine.

Godinama štedjeli za mali kontejner

I premda već godinama preživljavaju u kućici bez struje i vode, oboje ozbiljno narušenog zdravlja, u Centru za socijalnu skrb Susedgrad im, tako bar tvrde, govore da imaju previsoka primanja da bi im država više pomogla.

”Ne bi nam bilo tako grozno da imamo struju i vodu. Za ostalo se nekako snađemo. No, zdravlje nam je jako loše. Doživio sam dva moždana udara. Čujem tek četiri posto i imam stopostotni invaliditet”, priča B. dok sjedimo na klupici ispred minijaturnog kontejnera (šest puta dva metra), kojega su kupili 2017. godine ušteđenim mirovinama, a kojega su platili čak 35.000 kuna.

”Prodajemo flaše i staro željezo i od toga smo živjeli. Dio penzija smo spremali u staklenku, koju smo potom zakapali u zemlju. Tako smo uštedjeli za kontejner. Pretijesan je pa u njemu ne možemo spavati, no za većega nismo imali novca. Uz kontejner smo od OSB ploča sklepali sobicu u kojoj spavamo. Vodu za pranje dovozimo sa Save, kupamo se u lavoru, a nuždu obavljamo u improviziranom WC-u, iza kontejnera”, kaže B.

Kad su išli po vodu, zaustavila ih policija

U improviziranoj nastambi u kojoj žive često nemaju ni svjetla, jer nemaju dovoljno prozora, a ni struje…

”Bezbroj puta išli smo u Elektru. Svaki puta su nam naplatili formulare i zahtjeve, ali struju nismo dobili”, kažu oni.

Prisjetili su se potom neugode koju su doživjeli kada su išli po vodu na pumpu smještenu u dvorištu obližnje bolnice. Na povratku ih je zaustavila policija.

”U bačvu od 200 litara natočili smo vode i starim autom vozili smo se ‘kući’, kada su nas presreli. Prvo su mislili da krademo gorivo. Potom su vidjeli vodu. Rekao sam: gospodine, mi nemamo ni struje, ni vode i zato vozimo vodu… Nakon toga po vodu idemo u Gajnice. Točimo ju u plastične boce, pa ih nosimo do naše kućice. Unatoč svemu tome, u centru za socijalnu skrb nam stalno govore da imamo previsoka primanja da bi nam odobrili pomoć. Vele da neki imaju samo 900 kuna mirovine, pa su im prioritet oni, a ne mi. No, ti ljudi imaju struju i vodu, pa mislim da im je lakše nego nama”, priča B. dok pokazuje punu kutiju lijekova koje troši, potom plastične boce u kojima donose vodu za piće, te rezervoar od tisuću litara – kojega su nedavno kupili kako bi veću količinu vode negdje mogli pohraniti, no kojega im nitko, kako tvrdi, ne želi napuniti.

”Prevario nas je i majstor, kojemu smo unaprijed platili 10.000 kuna da nam postavi tri prozora, a koji je stavio jedan prozor i otišao. Pogledajte, ovdje je njegov izračun i potpis”, pokazuju papire s olovkom napisanim stavkama i crtežima prozora.

Čuvaju sve stare račune

Vade i na stotine računa koje su dobili pri prodaji starog željeza i plastičnih boca. Gotovo je nevjerojatno da su u nastambi bez ormara i ladica, sa suđem, odjećom, plastičnim bocama, starim metalom i drugim stvarima natrpanima uza sve zidove, uspjeli sačuvati toliko uredno složenih računa. Čuvaju ih, kažu, za slučaj da im bane nekakva kontrola. Zbog tih računa, odnosno zbog prodanog starog željeza, prije nekog vremena su im ukinuli dodatno zdravstveno osiguranje.

”Novcem kojega sam dobila od prodaje željeza, prešla sam mjesečni cenzus od 2200 kuna prihoda, zbog čega mi je sada uskraćena zdravstvena skrb”, jada se E., koja je 21 godinu radila u kao čistačica u jednoj velikoj tvrtki, a koja se potom teško razboljela.

”Radno vrijeme je bilo od 14 do 22 sata, no uvijek sam morala doći na posao već u 13.30, a radila sam često i do ponoći, jer sam sama morala očistiti čak 84 kancelarije. Kući sam dolazila vrlo kasno. Pritisak je bio prevelik pa sam jednog dana pukla, te se razboljela. Tri godine sam se liječila”, tumačila je E. zbog čega ima punu kutiju lijekova te zašto ju je ukidanje dopunskog zdravstvenog osiguranja toliko pogodilo.

Plakala je i kada je pričala kako je u ratu ostala bez oca, majke i brata. Svo troje su poginuli.

Iz Hrvatske nerado odlazi i B., koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća doselio u Zagreb, a koji je tijekom 1991. drvenu kućicu u zapadnom dijelu grada dobio na privremeno korištenje.

Sakupljaju boce i staro željezo

Ta kućica je, vele, ranije imala struju, no kada je rat utihnuo, struju su isključili. Kasnije je druga tvrtka naslijedila tu nekretninu, pa su ih potjerali van, a supružnici su preselili na gradsko zemljište preko puta, gdje su, kako tvrde, nakon razgovora s tadašnjom zastupnicom u Gradskoj skupštini, postavili minijaturni kontejner te limeni krov. Kažu, naime, da im je zastupnica rekla da za nastambu manju od 38 kvadrata ne trebaju imati građevinsku dozvolu, te im je predložila da postave kontejner i dograde sobicu. To su i učinili, no kasnije se ispostavilo da u tu svoju nastambu ne mogu dovesti ni struju ni vodu.

Osmijeh na smrknuta lica vratio im se kada su pričali kako im je jedan susjed besplatno izradio posjetnice na kojima piše: ”Skupljamo sve vrste povratne ambalaže”. Na toj neobičnoj posjetnici je i broj njihovog mobitela: 091-542-1852 te adresa na koju im dobri ljudi mogu donijeti plastične boce ili staro željezo:

”Ljudi koji žive u okolici sada znaju da prikupljamo ambalažu i staro željezo, pa nas mnogi zovu kada imaju nešto za nas. Uvijek se nađe dobrih ljudi koji žele pomoći, a uz njihovu pomoć i nama je lakše preživjeti”, tumači naš sugovornik dok pokazuje posjetnice koje su besplatno dobili.

Napominju da im se građani mogu javiti i na broj: 091-508-5692.

”Jedan susjed nedavno je vidio moje žuljevite i posve ispucale ruke, pa mi je rekao da se za pomoć obratim Caritasu. Otišla sam u Stenjevec i potom je gospođa iz Caritasa došla vidjeti gdje spavamo, gdje se kupamo i kako živimo. Rekla je da će nam pomoći koliko god mogu”, ispričala je, napokon nasmiješena, gospođa E.

Voditeljica Socijalne službe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, gore potpisanom je novinaru i predložila da napravi priču o nevjenčanim supružnicima vrlo narušenog zdravlja, koji u Zagrebu već godinama žive bez struje i vode.

U nastojanju da pomognemo ovim ljudima poslali smo novinarske upite Centru za socijalnu skrb Zagreb, Gradu Zagrebu, Elektri Zagreb te Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom.

Njihove odgovore objavili smo u sljedećem tekstu:

Grad: Odbijaju smještaj u dom; POSI: Dostupnost vode i struje trebalo bi biti pravo svake osobe

FOTO: Snimio Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije