Uzeli ga ocu i nesretno udomili: ‘Kada bih ispričao sve, čitatelji ne bi mogli stati plakati’

”Mojim udomiteljima bilo je bitno samo da imam što za jesti i za obući, da primaju za mene novac i da im radim na imanju. Nikakvu ljubav nisu mi pružili. Nije za mene bilo rođendana, niti imam ijednu fotografija iz djetinjstva. Nisam njihov i to se osjeti”, započeo je Danijel, nervozno ‘lomeći prste’, pa dodao da mu je cilj u budućnosti pomagati drugima. ”Htio bih nekome pružiti ljubav, kakvu meni ovdje pružaju”, zaključio je jedan od korisnika Stambene zajednice za beskućnike Crvenog križa Zagreb (smještene u iznajmljenom stanu u Novom Zagrebu)

Danijel je bio vidno nervozan i uzbuđen. U zadnji je tren pristao razgovarati s novinarom pa su mu se sada znojili dlanovi. Nije znao kako početi, a imao je toliko toga za reći, težak teret za izbaciti.

Kasnije su riječi same izlazile.

I potvrdile, prema svemu sudeći, da u Hrvatskoj imamo dvije stvarnosti: prvu, znatno uljepšanu, koju nameću mediji glavne struje trubeći kako mnogi poslodavci nude, tobože, pravo bogatstvo za kuhare, građevinare i druge radnike, kako prosječna plaća u zemlji stalno raste…, te drugu – Hrvatsku siromaštva, gladi i bijede, mizernih plaća i mirovina, masovnih ovrha i beskućništva…, na koju gore potpisani novinar svakodnevno nailazi u razgovorima s mnogim konkretnim i živim ljudima u Zagrebu i okolici.

I Danijel pripada ovoj drugoj, stvarnijoj Hrvatskoj.

Socijalni radnici oduzeli ga ocu i majci

Odrastao je, kaže, u udomiteljskoj obitelji u Vrbovečkoj Dubravi. Socijalni radnici oduzeli su ga ocu alkoholičaru i siromašnoj majci ”koja tu nije mogla puno učiniti”. Imao je tada svega četiri godine.

”Mojim udomiteljima bilo je bitno samo to da imam što za jesti i za obući, da primaju za mene novac i da im radim na imanju. Nikakvu ljubav nisu mi pružili. Nije za mene bilo rođendana, niti imam ijednu fotografija iz djetinjstva. Nisam njihov i to se osjeti”, započeo je, nervozno ‘lomeći’ prste te dodao da je jedva dočekao punoljetnost, kako bi napustio udomitelje.

Četiri godine je potom radio u PIK Vrbovcu, na održavanju pogona, te je za to vrijeme bio podstanar u tom prigorskom gradiću. U Zagreb je došao u potrazi za boljim poslom i normalnom plaćom, no naletio je na najgoreg mogućeg poslodavca. Odnosno poslodavku.

Šefica promijenila broj: ne može do nje, ni do neisplaćenih plaća

”Radio sam na crno u privatnoj građevinskoj tvrtki, pa su me prevarili. Nisu me htjeli prijaviti, jer im je tako lakše muljati. Prvi mjesec su nešto malo i platili, jer sam počeo raditi potkraj mjeseca. No, za sljedeća dva, nisu platili ni kune. Šefica je govorila da su u financijskim problemima, da će mi platiti kasnije…, no kasnije je promijenila broj i više je ne mogu dobiti. Tako sam morao otkazati stan te sam, u lipnju prošle godine, završio u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici”, kazao je naš sugovornik, koji je i u prihvatilištu, kako reče, osjetio da je drukčiji od ostalih te se uglavnom zatvarao u sobu.

Zapazile su ga tada i socijalne radnice…

”Vidjeli smo da je perspektivan i odgovoran mladić te smo, nakon razgovora s njim, odlučili uključiti ga u našu stambenu zajednicu za beskućnike”, u razgovor se ubacila Vanja Tolić – Ramljak, socijalna radnica te voditeljica projekta ”Stanovanje prvo – stambena zajednica za beskućnike” Gradskog društva Crvenog križa Zagreb.

S Danijelom, njegovim ‘cimerom’ Hashimom te s gospođom Tolić – Ramljak, razgovarao sam u trosobnom stanu u Novom Zagrebu, kojega je Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb prije dvije godine iznajmilo kako bi postao stambena zajednicu za beskućnike, kako bi prigodu za novi početak tu mogli dobiti djevojke i mladići koji, poput Danijela, život nije nimalo mazio…

Nagodinu projekt završava pa ne znaju što dalje

”Najam ovog stana, režije, hranu za korisnike, odjeću, obuću, tečajeve te sve ostalo što je predviđeno programom ‘, financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Itekako smo im zahvalni na tome, no problem je što se stambena zajednica financira isključivo po projektu, na period od tri godine, što znači da se, kada projekt završi, stambena zajednica nerijetko zatvara. Zbog toga korisnicima ne možemo jamčiti da će i nakon 31. svibnja 2023. moći i dalje stanovati ovdje”, ističe voditeljica projekta ‘Stanovanje prvo’ te dodaje da se taj projekt, uz manje prekide, u Zagrebu provodi od 2014. godine, od kada su kroz stambene zajednice Crvenog križa Zagreb prošla 33 korisnika.

Njih dvadetroje uspjelo se snaći i osamostaliti, uz pomoć i podršku socijalnih radnica Crvenog križa Zagreb te uz financijsku potporu države, a desetero ih u tome nije uspjelo. To znači da su ostali beskućnici.

”Ovdje je dobro, jer imaš svoj mir. Nitko mi nije toliko pomogao kao djelatnice i djelatnici stambene zajednice Crvenog križa Zagreb. Pomažu mi ljudi koji mi nisu rod, a koji čine ono što su drugi zaboravili. To me potiče da iz sebe izvučem najbolje. Namjeravam pronaći posao s normalnim primanjima, kako bih mogao početi samostalno živjeti. Da nije bilo ove stambene zajednice, danas bih bio dezorijentiran na ulici, ili u zatvoru. Jer kada nemaš, tjera te da radiš sve u pokušaju da preživiš”, iskren je Danijel, čije žarko žive oči i spontano razbacane ruke najbolje potvrđuju svaku izgovorenu riječ.

Emigrirao iz Eritreje, sada radi u restoranu

Trpko se potom smješka dok u sebi razmišlja koliko, od brojnih nevolja što su ga za života snašle, smije otkriti…, pa napokon ispali: ‘Kada bih vam ispričao sve, čitatelji ne bi mogli prestati plakati!’

Napominje potom da žali što ga je sudbina odabrala da bude dijete bez pravih roditelja i što je imao život takav kakav je imao.

”Malo dijete ne može utjecati ni na što”, uzdahnuo je te dodao da mu je cilj u budućnosti pomagati drugima.

”Htio bih nekome pružiti ljubav, kakvu meni sada ovdje pružaju”, zaključio je Danijel, koji se taj dan pripremao za razgovor za posao u ‘Dukatu’, a koji će ovih dana krenuti na osposobljavanje za upravljanje viličarom, kako bi mogao konkurirati i na natječajima za posao skladištara.

Hashim (25), koji je prije više godina uspio emigrirati iz afričke Eritreje te je u Hrvatskoj kasnije dobio azil, nije bio napet poput svog ‘cimera’ – koji je odrastao u udomiteljskoj obitelji bez topline i kojemu to danas toliko nedostaje.

Polaže vozački jer želi voziti kamion

”Najveći problem u Eritreji je što vlast sve građane, i muškarce i žene, i mlada i stare, novači u vojsku. A iz vojske se ne može tek tako izaći. Zato sam iz Eritreje otišao u Sudan, a iz Sudana nakon nekog vremena u Italiju pa na koncu u Hrvatsku. Ovdje sam dobio dozvolu boravka i dozvolu za rad, te sam neko vrijeme radio kao taksist. No, imao sam prometnu nezgodu pa sam morao platiti kaznu, zbog čega sam ostao bez novca za stanarinu. Gazda me zamolio da izađem, nakon čega sam otišao u prihvatilište za beskućnike u Velikoj Kosnici. Kasnije sam stigao u ovu stambenu zajednicu. U prihvatilištu za beskućnike je bilo dobro, a ovdje je odlično! Planiram položiti vozački za C kategoriju te se zaposliti kao vozač kamiona, a potom se osamostaliti i živjeti u miru. Ne gledam što drugi rade, a ne volim da drugi gledaju što ja radim i da mi govore što bih trebao činiti. Sloboda je jako važna u životu”, ispričao je sa smješkom Hashim, malo na hrvatskom, malo na engleskom jeziku.

Azilant iz Eritreje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu još, naime, uči hrvatski jezik, paralelno radi u restoranu na Jarunu, a obučava se i za vozača kamiona. Većinu novca kojega zaradi sprema u ‘kasicu prasicu’ stambene zajednice, odnosno – daje ga na čuvanje socijalnim radnicama, kako ne bi došao u napast potrošiti ga.

”Hashima smo primili jer ga znamo otprije. Premda je vrlo mlad, razmišlja zrelo i vrlo je odgovoran. Ovdje će ostati do kolovoza, do kada bi trebao položiti C kategoriju. Nakon toga će najvjerojatnije potražiti stan i krenuti živjeti samostalno”, objasnila je Vanja Tolić Ramljak.

Dodala je da planiraju do 31. svibnja 2023. godine u stambenu zajednicu primiti još četvero korisnika, kako bi i njima pomogli da se osamostale, baš kao što pomažu Danijelu i Hashimu te kao što su u zadnje dvije godine pomogli još šestorici drugih korisnika.

Primaju odgovorne, one koji hoće raditi; no nisu svi uspjeli

Voditeljica projekta ”Stanovanje prvo – stambena zajednica za beskućnike” Gradskog društva Crvenog križa Zagreb istaknula je da su njihovi korisnici najčešće djeca bez socijalne skrbi, odnosno mladi koji izlaze iz domova za djecu, iz odgojnih domova ili iz udomiteljskih obitelji. Dolaze im i osobe s psihičkim poteškoćama, koje su u Hrvatskoj nepravedno stigmatizirane, a imali su i bivših ovisnika te bivših zatvorenika, koji nakon izlaska iz zatvora često nemaju ni prijatelja niti socijalnu mrežu na koju bi se mogli osloniti.

”Kada vidimo da netko ima volju raditi, da je odgovorna osoba i da bi mu mogli pomoći, takvome ponudimo boravak u stambenoj zajednici. No, nisu svi uspjeli krenuti dalje. Mnogima su najveći problem ovrhe i dugovi. Gotovo u pravilu je riječ o dugovima nastalim nakon uzimanja mobitela na pretplatu. Dugovi se isprva gomilaju, pa kada krenu raditi, događa im se da pola plaće odlazi na ovrhe, odnosno za pokrivanje dugova. A budući da su im plaće obično niske, jako malo im ostane.

Zato za korisnike organiziramo radionice financijskog opismenjavanja, a imamo i radionice rješavanja konflikata. S korisnicima radimo i individualno pa ih podučavamo pisanju životopisa, slanju molbi za posao, vježbamo razgovore za posao te ih potičemo da se javljaju na oglase za otvorena radna mjesta. Financijska podrška Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike pri tom nam je vrlo dragocjena”, zaključila je na kraju našeg druženja Vanja Tolić – Ramljak, voditeljica projekta ‘Stanovanje prvo – stambena zajednica za beskućnike‘.

FOTO: Snimio Damir Kramarić