Potres im srušio kuću, ne znaju gdje će prezimiti, no novi bojler darovali Igoru čija sudbina ih je dirnula

Igor u iznajmljenoj kućici, punoj miševa, živi bez tople vode pa kosu pere u sudoperu pod hladnim mlazom. Ili se muči dok u invalidskim kolicima (noga mu odrezana u koljenu) pokušava na peći ugrijati lonac pa se oprati polijevajući se. Njegova opora životna priča je dirnula mnoge, pa i gospođu Štefka. ”Imam bojler kakvoga treba i rado ću mu ga pokloniti”, istaknula je kada je pročitala naš tekst. ‘Taj bojler mogli ste i prodati?”, primijetio sam. ”Jesmo, ali ga radije darujemo. I nama drugi ljudi pomažu”, odgovara dok vješto odvrće cijevi sa svog bojlera, kako bi ih Igor kasnije mogao spojiti na pedesetlitarski, kojega mu šalje

Obitelji Štefka iz Čučerja prošlogodišnji je potres gotovo u potpunosti uništio kuću. U njihovu domu iz sobe u sobu više se ne mora kroz vrata; i rupe u zidu dovoljno su velike. Unutra je, stoga, opasno ulaziti: svaki sljedeći potres mogao bi ‘dovršiti’ ono što je lanjski započeo.

Kruna Štefka, njezini sin, kćer te troje unučadi privremeno sada stanuju u nevelikom stanu u Novom Zagrebu, no i odatle će morati izaći već početkom lipnja. I premda ne znaju kamo će i kako dalje i premda im svaka kuna itekako treba, gospođa Kruna odlučila je pomoći Igoru Š., o čijim teškim životnim uvjetima je čitala na našem portalu u tekstu: ‘Mjesecima leži sam; po njemu skaču miševi! Moli: ‘Ostanite još malo, kada čuju ljude, ne izlaze’.

Igor, podsjetimo, u iznajmljenoj kućici živi bez tople vode pa kosu pere u sudoperu pod hladnim mlazom. Ili se muči dok u invalidskim kolicima (noga mu je odrezana u koljenu) pokušava na peći ugrijati lonac pa se oprati polijevajući se.

”Sve naokolo smočim, a ne operem se kak’ spada”, požalio se naš sugovornik, čija opora životna priča je dirnula mnoge, pa i gospođu Štefka.

”Sve vam se u životu vraća; i dobro i zlo”

”Imam bojler kakvoga Igor treba i rado ću mu ga donirati. Mi smo u potresu izgubili kuću, no baš zato mu želimo pomoći”, napisala je u poruci na Facebooku, kada je pročitala naš tekst.

Nakon što su se izjalovile druge mogućnosti transporta, sjeo sam u auto i odvezao se u Čučerje. Tamo me, pokraj polu-razrušene kuće, dočekala gospođa Štefka. Na istočne obronke Medvednice doputovala je iz Travnog, a za to joj je javnim prijevozom trebalo puna dva sata.

”Taj novi bojler mogli ste i prodati?”, primijetio sam.

”Jesmo, ali ga radije darujemo. I nama drugi pomažu! Sada, nakon potresa, vidjeli smo kako je to. Sve vam se u životu vraća. I dobro, i zlo”, odgovara energično gospođa Štefka, dok u kontejneru traži čelične ključeve kojima će, malo potom, vješto odvinuti cijevi sa svog bojlera na zidu, kako bi ih Igor mogao spojiti na pedesetlitarski, kojega mu šalje.

Zajedno se spuštamo prema gradu. Dok zelenilo u vožnji uzmiče pred betonom, priča kako ne zna hoće li se ikada vratiti u svoje Čučerje.

Stan dobili na korištenje, ali samo do lipnja

”Niti nam što javljaju, niti se išta počelo obnavljati. Kuće koje vidite, gradili su ljudi sami. Nisu čekali Grad i državu. No, ti ljudi imaju, a mi nemamo otkud nanovo kuću podizati. I sa 35 godina staža u ugostiteljstvu (radi u Studentskom centru), plaća mi je vrlo niska. Suprug mi je, nažalost, preminuo. Kćer radi u Hrvatskoj vojsci i oni su joj, nakon potresa, dali stan na korištenje, ali samo do lipnja. Do tada obnova neće ni početi! Preko ljeta možemo u kontejnere, ali što ćemo najesen? U Čučerju je hladnije nego u gradu. To je Medvednica. Šuma, a ne beton i tu se, u kontejnerima, ne može prezimiti”, objašnjava gospođa Štefka, ponosna baka trojčeka koji ovih dana navršavaju tri godine.

Na Borongaju smo se pozdravili. ‘Baka Kruna’ – kako samu sebe naziva iako je relativno mlada i puna života – ZET-om je nastavila put Novog Zagreba, a ja, s bojlerom u gepeku, k Igoru na Knežiju.

Pred vratima me dočekao veliki mrki pas. Srećom, dobroćudan. Jedino miševi ga se boje.

”Je, Aron se vratio pa sada ipak imam živo biće kraj sebe, a i miševi su se povukli… Zahvalite gospođi Kruni u moje ime! Jako sam joj zahvalan”, kazao je Igor, zatrpan hrpom papira na svom krevetu.

Tražio je broj majstora koji će mu ovih dana spojiti donirani bojler. Kako bi se napokon okupao kao čovjek.

FOTO: Snimio: Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.

Mjesecima leži sam; po njemu skaču miševi! Moli: ‘Ostanite još malo, kada čuju ljude, ne izlaze’