U režiji Mamića i Pavića iz Jutarnjeg bačena na cestu?! ‘Nije nužan metak da bi ugasili plamen života’

”U danima kada sam iz redakcije preko noći istjerana na cestu, moj mi je odvjetnik dosta plastično objasnio, premda se usporedba može učiniti neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života. Tužila sam EPH u jesen 2013. zbog nezakonita otkaza, ali je sudski postupak odmah i obustavljen, jer se EPH nalazio usred predstečajne nagodbe. Ne trebam ni reći koliko je izmišljeni institut predstečajne nagodbe privilegirao dužnika iako je skrivio svakovrsne kaose – i kolektivne i osobne, a možda i gospodarski kriminal, dok je vjerovnike i oštećene ostavljao u čekaonici u posve podređenom položaju…”, podsjeća Romana Eibl, višestruko nagrađivana novinarka i urednica, koja – unatoč velikom ugledu u struci – već godinama nema stalni posao (?!), i u raljama je ovrha

Nešto se vrlo čudno, najblaže rečeno, događa s hrvatskim novinarstvom i medijima, kada ponajbolje novinarke i novinari – često bez pravog povoda i obrazloženja – dobivaju otkaze i potom godinama ne mogu pronaći posao u struci.

Romana Eibl, višekratno od struke – Hrvatski zbor sportskih novinara – birana za novinarku i(li) urednicu godine, bivša dugogodišnja novinarka i urednica Vjesnika, 24sata i Jutarnjeg lista, najbolje ocijenjena autorica prvog projekta ‘Poticanje novinarske izvrsnosti‘ Agencije za elektroničke medije…, nedvojbeno je jedna od najuglednijih hrvatskih novinarki, no unatoč brojnim priznanjima te velikom ugledu unutar struke, već godinama nema stalan posao i stalan izvor prihoda.

Otkako je prije deset godina na sramotan način iz redakcije Jutarnjeg lista izbačena praktički na ulicu – i to, prema svemu sudeći, zato jer je savjesno i hrabro radila svoj posao, traje njezin hod po trnju. O svemu navedenom, u okviru projekta ‘Kako spasiti ono malo preostalog novinarstva u Hrvatskoj?’, razgovarao sam s kolegicom Eibl.

Možeš li opisati kako i zašto si dobila otkaz u Jutarnjem listu, iako si prije toga bila urednica sportske rubrike Jutarnjeg te dugogodišnja vrlo ugledna sportska novinarka? Što je bilo presudno da su ti dali otkaz; neki konkretan tekst ili postupak? Kome si se zamjerila i zašto?

Ne mogu decidirano tvrditi, ali imam mnogo razloga i indicija sumnjati da me zlokobni utjecaj Zdravka Mamića pospremio na cestu u rano ljeto 2013. godine. Tim više što mjesecima i godinama kasnije nisam, unatoč preliminarnim obećanjima, mogla ostvariti angažman ni u jednom tzv. mainstream mediju, s kojima je na razne načine Mamić bio premrežen ili je uživao poseban status. Nedugo nakon što je u ožujku 2013. izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja tadašnjeg ministra sporta Željka Jovanovića, Zdravko Mamić je u posjetu carstvu Europapress holdinga, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji su poznavali „Epehaziju“ znali su kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću.

Malo je reći da su kolege novinari i urednici bili začuđeni neočekivanim posjetom, bili su zgroženi. Ne samo zato što je Dinamov šerif mjesecima prije toga najvulgarnije vrijeđao Pavićeve novinare, pa i prve komentatorske uzdanice, nego je Pavića glavom i bradom nazvao najvećim kriminalcem u državi.

”Svi bi trebali tužiti Pavića, tko ga želi tužiti, neka mi se javi i ja ću mu pomoći”, kazao je Mamić na jednoj od svojih znamenitih presica samo dva i pol mjeseca prije nego što se popeo do Pavićeva sedmoga kata.

Slučaj Jozefine K., kako u internoj zafrkanciji – ako tu uopće o zafrkanciji može biti riječ – nazivam svoje udaljavanje iz EPH, odnosno Jutarnjeg lista, imao je dvije etape. Ispričat ću vam obje kroz pero uglednoga novinara Marina Šareca, koji je u vrijeme moga otkaza bio tajnik Zbora hrvatskih sportskih novinara i bio je među rijetkima koji mi je nedvosmisleno, javno i glasno iskazao kolegijalnu i ljudsku solidarnost.

Prva etapa moje eliminacije, slučajno ili ne, nije važno, poklapa se s Dinamovim ulaskom u Ligu prvaka 2011., koja će u Zagreb, među ostalim, dovesti Real s Mourinhom i Ronaldom. Ludilo je započelo, a negdje usred njega sastali su se u Maksimiru Zdravko Mamić i Nino Pavić. Samo dva mjeseca ranije dobila sam, zato što valjda dobro radim svoj posao, novi dvogodišnji urednički mandat u sportskoj rubrici Jutarnjeg lista. No, tadašnji glavni urednik Mladen Pleše pozvao me nedugo potom k sebi da bi mi tiho priopćio kako bi ”oni”, umjesto da uređujem, htjeli da pišem jer sam izvrstan autor: ”Kaj buš se gnjavila s tim prelamanjima stranica, nama trebaju autori, pa ti nama pomogni malo oko Siniše Sušeca (op., nije Saša, ali je također sin televizijskoga komentatora Bože Sušeca) jer ga pripremamo za to da jednoga dana bude glavni urednik Sportskih novosti.“

Da, i tako to ide… Netko se u novinarstvu ipak ponekim uratkom mora legitimirati, a netko jednostavno postane urednik jer ima tatu. Ja sam, nažalost, imala Mamića i Pavića. Nije mi u prvi mah bio jasan taj nagli obrat u vezi s mojim netom potpisanim statusom, a onda je kolega Marin Šarec objavio ovaj tekst:

”Ovih je dana iz impressuma Jutarnjeg lista nestala Romana Eibl. Nestala je jer su se tako jednog jutra dogovorili nogometni nakupac i medijski prekupac, nazovimo ih ovom prigodom, što-ja-znam, Zdravko i Nino. Našli se oni u Maksimiru i zapodjenuli razgovor.

Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali je prvo smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno – učinjeno. Tako je to, eto, bilo. Tako to u tim novinama i inače biva: iz impressuma, ali i iz redakcije, najčešće se odlazi zato što si je to tako zamislio i poželio neki prevažni čitatelj ili poželjni sugovornik.”

 Druga etapa moje eliminacije odrađena je dvije godine kasnije, potkraj lipnja 2013., pa da opet citiram kolegu Šareca i u nastavku svoga slučaja:

”Romanu je prije nekoliko dana pozvao notorni Janko Goleš − nekad ukopnik novinarstva u Sportskim novostima, a danas direktor EPH – i priopćio joj da s njom više neće produžiti ugovor! Jer su mu, pazi sad, urednici rekli da Romana radi premalo i − loše!?!

Hmm, poprilično je nejasno što to znači raditi loše u novinama poznatima po tome što su izvještavale o sudaru tramvaja na uglu Savske i Šubićeve (za one koji ne poznaju Zagreb, riječ je o dvjema paralelnima, međusobno kilometrima udaljenim ulicama) i objavile izmišljeni intervju s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Još je nejasnije koji su to Romanini urednici sposobni tako ‘briljantno’ ocijeniti njezine novinarske dosege. Jedan od njih, naime, u životu nije napisao novinski tekst, dok drugi uglavnom piše teško čitljive traktate i mudrolije. I baš oni da su kao niškoristi proglasili učinak dugogodišnje novinarke i urednice u Vjesniku, 24 sata i Jutarnjem listu?! Malo vjerojatno.

 Razlozi su sasvim druge i, nažalost, sasvim nenovinarske prirode. Onaj kojega smo u tekstu otprije dvije godine nazvali Zdravko sve češće je počeo obilaziti ured onoga kojega smo nazvali Nino i iz tog sablasnog komplota izrodile su se neke sasvim konkretne ideje. EPH je, znamo svi, u kritičnoj financijskoj situaciji, a Dinamov izvršni predsjednik Zdravko Mamić raspolaže određenim sredstvima spremnima za investiranje. Ukratko, Z. M. bi rado ušao u nekakav aranžman sa Sportskim novostima, Pavić bi to objeručke prihvatio, no problem je, pogađate, opet − Romana Eibl. Kao što je u prethodnoj priči intervju za Jutarnji list Mamić uvjetovao Romaninom smjenom s mjesta urednice sportske redakcije, tako sada financijsku infuziju uvjetuje njezinim potpunim eliminiranjem iz spomenutih novina. A to u EPH-u nikad nije bio problem…”

Ako se pitate zašto mi je Mamić stalno bio za vratom, valjda zato što sam i ja bila njemu, jer sam dulje od desetljeća pisala nedvosmisleno da je nezakonito uzurpirao Dinamo, postavljajući u sva njegova tijela, od Skupštine naniže, svoje rođake, kumove, prijatelje, prijateljeve prijatelje, njihove sinove i kćeri, pa su se onda oni međusobno uvijek iznova birali, štitili i podržavali jedni druge. I onda su ga obilno, tako prisvojenoga i odnarođenoga, uz obilne potpore javnog novca i prešutno pokroviteljstvo svih politika, iskorištavli za svoj family business.

Dva puta sam Zdravka Mamića sudski gonila za kazneno djelo klevete (2007. i 2011.), i oba puta sam se u prvostupanjskom postupku izvansudski nagodila, u svoju korist, dakako. Prvi puta tužila sam Mamića nakon skandaloznog, huliganskog ispada nasred Dinamovog travnjaka, gdje je okružen svojom klupskom svitom i desecima novinara i fotoreportera usred nekog sponzorskog predstavljanja, započeo svoju grozničavu  prostačku tiradu, a posebno se dotakao moga „lika i djela“, govoreći krajnje vulgarno, uvredljivo i prijeteći. Sve su to bilježile i kamere, a njegov se bijesni ispad, zbog kojeg sam ga uz podršku svoje tadašnje redakcije 24 sata prijavila i policiji, danima vrtio na ekranima naših nacionalnih televizija i po bezbrojnim portalima.

Nekoliko godina kasnije, tada sam urednica sportske rubrike Jutarnjeg lista u koji sam prešla na osobni poziv Ninoslava Pavića, Mamić me opet na jednoj od svojih presica u Maksimiru optužio da mobingiram svoje kolege, da falsificiram tekstove novinara svoje rubrike, da ih svojevoljno prepravljam, ili bacam u smeće, a sve jer nisu u duhu onoga što ja mislim da bi o Dinamu i njemu trebalo pisati. Naravno, sve izrečeno bila je notorna laž, što su moji kolege novinari kasnije na sudu i potvrdili.

Po dobitku i drugog sudskog spora, tj. izvansudske nagodbe, razgovarajući 2011. godine posljednji puta s mojim odvjetnikom (danas na žalost pokojnim) Milivojem Žugićem, Mamić mu je, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. U danima kada sam iz Jutarnjeg u režiji Mamića i Pavića preko noći istjerana na cestu, moj mi je odvjetnik dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života.

Jesi li tužila redakciju zbog otkaza? Kako je to prošlo?

Tužila sam EPH u jesen 2013. zbog nezakonita otkaza, ali je sudski postupak odmah i obustavljen, jer se EPH nalazio usred  predstečajne nagodbe. Ne trebam ni reći koliko je taj izmišljeni institut predstečajne nagodbe privilegirao dužnika iako je skrivio svakovrsne kaose – i kolektivne i osobne, a možda i gospodarski kriminal, dok je vjerovnike i oštećene ostavljao u čekaonici u posve podređenom položaju.

U EPH su mi ostali dužni jednu godišnju plaću. U više navrata su mi smanjivali plaću, s obrazloženjem da je recesija, ali ugovor nikada nisu mijenjali. U nagodbi koju smatram sramotnom su mi ponudili dvije plaće. Ja sam na to rekla da se vidimo na sudu. Moja je otegotna okolnost, a pokazat će se kasnije i fatalna za sudski ishod, bila ta što nisam imala ugovor o radu, već ugovor o djelu, bila sam slobodna novinarka u sustavu RPO-a, na čemu su u EPH uglavnom inzistirali prilikom prelaska u njihovu redakciju. S naknadnom pameću, mogu reći da sam bila lakovjerna kada sam na poziv Nine Pavića prihvatila preći u Jutarnji list pod takvim okolnostima. Naivno, nisam računala da bi me netko jedan dan, hvaleći me, zvao „da igram za njegovu ekipu“, a već drugi dan me bez riječi objašnjena smaknuo.

Dakle, biti u RPO sustavu značilo je biti izložen na milost i nemilost poslodavcu, bez gotovo ikakve pravne zaštite. S druge strane, ja sam imala sve obaveze i odgovornosti kao i stalni zaposlenici EPH, zapravo sam bila u prikrivenom radnom odnosu što sam i dokazala na sudu. Ali, badava. Izgubila sam spor na prvom stupnju, na radnom sudu, pravomoćnost odluke potvrdio je i županijski sud, a evo nedavno i Vrhovni sud RH. Sveukupno, moj je radni spor, uključujući potvrdu Vrhovnog suda, trajao gotovo 10 godina, i mene je stajao odnosno stajat će ukupno više od 80 tisuća kuna. Dvanaest tisuća kuna platila sam razne podneske te dva vještačenja, a 70.000 kuna iznose sudski troškovi. Čega, pitam se! Dva i pol ročišta. Ako su pravosudni organi odmah znali, a znali su, da se u  mom predmetu neće suditi prema Zakonu o radu nego prema Zakonu o medijima, čemu su uopće dopustili takvu dugotrajnu farsu u kojoj nemam nikakve izglede. Osim izgubiti brdo novaca kojeg nema, odnosno dobiti omču ovrhe za vrat do kraja života! Besramno!

Jesi li, nakon svega, ostala u novinarstvu? Što danas radiš, od čega živiš?

Šest sam godina, od 2013. do 2019. radila u rubnim medijima. Kratko sam pisala za portal Autograf koji je pokrenuo Drago Pilsel, ali nije imao riješenu financijsku konstrukciju, a ja si nisam mogla dopustiti luksuz da radim za nula kuna. Iako, u ono vrijeme „moga obračuna s njima“ trebao mi je koliko-toliko vidljivi prostor, i u tom smislu sam zahvalna  Pilslu i Autografu. Pet sam godina objavljivala u tjedniku 7 Dnevno, gdje sam imala svu slobodu pišući o društvenim anomalijama, te političkoj i gospodarskoj korupciji u Zagrebu i Hrvatskoj. I novine i ja osobno zaradili smo brojne tužbe. Najčešće su me tužili Bandićevi pročelnici i suradnici Ivica Lovrić i Zdenko Antonović. Ganjali su me i na kaznenom sudu za klevetu i na građanskom, ištući svaki po 100.000 kuna za duševne boli. Osobno, nisam izgubila ni jedan spor, ali s vremenom ti otupe oštricu pera i obeshrabre te, jer nije lako svako malo preuzimati sudsku poštu, iščitavati koliko uvrijeđena gospoda traže novca, hodati po sudnicama i suočavati se s besmislenim konstrukcijama.  Danas se uglavnom bavim primijenjenim pisanjem. Trenutno surađujem s Hermanom Vukšićem seniorom na njegovoj knjizi. On je 1993. bio zapovjednik humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ i priprema uoči 30. obljetnice te humanitarne epopeje svoju knjigu svjedočanstava o nevjerojatnom pothvatu kojim je spašeno 70.000 Hrvata u muslimanskom okruženju u Lašvanskoj dolini u srednjoj Bosni.

Može li se danas uopće živjeti od novinarstva u Hrvatskoj (osim u par redakcija)?

Ne zavidim nikome tko danas u Hrvatskoj živi od novinarstva, možda tek mrvicu svojim vršnjacima koji su uspjeli sačuvati osobni integritet, zdravlje i egzistenciju, a samo oni znaju kako se nose i s kakvim zahtjevima i pritiscima poslodavaca, konzumenata i okruženja u novom vrlom svijetu novinarske hiperproduktivnosti i površnosti.

Što bi, prema tvom mišljenju, valjalo učiniti da bi se poboljšala pozicija novinara i novinarstva (financijski, pravno, odnosno zakonodavno, u smislu zaštite neovisnosti novinara u redakcijama…)?

Na ovo mogu odgovoriti samo jednom riječju – utopija. Odgovori su prekomplicirani, a ja sam već previše iskoračila iz svijeta novinarstva, pa se ne kanim zamarati regulativom koju moja generacija nije unutar redakcija i struke uspjela riješiti u svoju korist. Ostavljam borbu onima koji dolaze, ukoliko uopće shvaćaju tj. osjećaju za što bi se i zašto u novinarstvu i za sebe trebali boriti.

Jedino bih sugerirala Agenciji za elektroničke medije, koja već evo treću godinu zaredom potiče novinarsku izvrsnost, da uzme u obzir da je dobar dio slobodnih novinara pod raznim ovrhama i da bi bilo svrsishodno da poticaje koje razdjeljuje temeljem natječaja uplaćuje u nekoliko rata, a ne sve odjednom, pa veći dio poticaja „pojede“ ovrha, a autori opet ostanu gladni. Uostalom, tako i Ministarstvo kulture razdjeljuje na više jednakih mjesečnih rata poticaje za pisce.

FOTO: Screenshot videosnimki

Tekst je dio projekta ‘Kako spasiti ono malo preostalog novinarstva u Hrvatskoj?’; objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa ‘poticanja novinarske izvrsnosti’

Prvi tekst projekata: ‘Tjerali su me da lažem protiv Mavrovića; odbio sam. Urednik je lagao pod mojim imenom, prijetio mi otkazom!’