Zatvore li DOM NADE, beskućnici bi mogli skončati u kanalu; zašto Grad Zagreb i RH ne pomognu?!
IzdvojenoZagreb 15. ožujka 2022. Damir Kramarić
”Na ulici imate društvo dok se boca ne isprazni. Nakon toga, svatko ide na svoju stranu. Ovdje uvijek mogu s nekim razgovarati. Uz potporu ljudi iz udruge uspio sam se riješiti problema s alkoholom. Već četiri mjeseca nisam popio ni kapi, a vratio sam i sve dugove”, smješka se Bobo, pa dodaje da je sva odjeća koju nosi na sebi – od gaća i potkošulje do kape i jakne – iz donacije koju je dobio u ‘Domu nade’, dnevnom boravku za beskućnike. No, zbog nemogućnosti daljnjeg financiranja, udruga koja o najpotrebitijima skrbi već cijelo desetljeće bit će prisiljena, prema svemu sudeći, početkom srpnja zatvoriti svoja vrata!
”Kada sam došao prije godina dana, bio sam u rasulu: depresivan i bez ikakvoga smisla postojanja. Hvala vam što ste mi pokazali da nisam potpuno beskoristan. Hvala vam što nikada niste dignuli ruke i što ste u meni prepoznali nešto što ni sam u sebi ne prepoznajem. Jednostavno vam hvala što postojite”, napisao je u knjigu dojmova dobrotvorne udruge Dom nade, jedan od korisnika njihovog Dnevnog boravka za beskućnike u Harambašićevoj 20, u Zagrebu.
Nažalost, taj beskućnicima toliko dragocjeni topli kutak, s ljubavlju vođen i brižno uređen – u suterenu kuće nedaleko od parka Maksimir, uskoro će biti zatvoren, a ljudi kojima je služio kao skrovište i kao psihološki oslonac, morat će ponovno na hladne ulice i u napuštene ruševine.
Cijelo desetljeće pomažu najpotrebitijima
Zbog nemogućnosti daljnjeg financiranja, udruga koja o najpotrebitijima skrbi već cijelo desetljeće, bit će prisiljena početkom srpnja, prema svemu sudeći, zatvoriti svoje prostorije.
”U svibnju će biti deseta godišnjica osnutka naše udruge. Slučajno ili ne, baš na dan kada sam išao u Gradsku upravu po rješenje o upisu udruge u registar, upoznao sam beskućnika – Milu Mrvalja. On mi je govorio da su beskućnici ljudi koji ne postoje, zaboravljeni od svih, oni koji nemaju ni osobnu iskaznicu, ni prebivalište, pa onda ni bilo kakva ljudska prava. U to vrijeme smo intenzivno promišljali kome bi naša udruga trebala ponajprije pomagati. Mrvalj nam je pomogao pronaći odgovore. Kazao je da se beskućnici nemaju gdje istuširati, presvući ni obrijati… Ubrzo smo odlučili unajmiti kuću u Dubovačkoj ulici na Trešnjevci i tamo urediti naš Dnevni boravak za beskućnike”, započeo je svoju priču Danijel Vuga, predsjednik udruge Dom nade, s kojim sam razgovarao u jednoj od prostorija njihove udruge.
‘Zašto drugima ne činimo što bi htjeli da drugi nama čine?’
Danijel i njegova supruga Marijana su teolozi. Po završetku fakulteta, volontirali su u samoborskom domu za djecu, gdje su, kako kažu, slijedili rutinu i pravila ponašanja udruge kroz koju su bili angažirani. S vremenom, počeli su maštati kako bi lijepo bilo imati slobodu i mogućnost osmišljavanja i provođenja programa pomaganja potrebitima, onako kako oni misle da je najbolje i najsvrsishodnije.
”Kao diplomirani teolozi i vjernici htjeli smo svoja znanja i vještine iskoristiti u pomaganju drugima. Vodeće načelo nam je ‘ljubi Boga i bližnjega svoga’, odnosno ‘čini drugima ono što želiš da drugi tebi čine’. Vodeći se time odlučili smo raditi ono što volimo – pomagati osobama u potrebi. Budući da je beskućništvo oblik ropstva i izraz društvene nepravde, odlučili smo pomagati upravo beskućnicima te osobama u riziku od beskućništva. Spontano smo u naš Dnevni boravak uvodili nove sadržaje. Korisnici bi primijetili da bi valjalo nabaviti veš mašinu i ubrzo su građani donirali perilicu pa su beskućnici mogli prati rublje. Neki su kazali: ‘eh da nam je računalo, da možemo pisati životopise i javljati se na oglase za posao’. I od Knjižnica Grada Zagreba dobili smo računalo. Tako je udruga rasla i usklađivala djelatnosti s potrebama korisnika”, objašnjavaju supružnici Vuga.
Dijele sudbinu korisnika pa i sami ostajali na cesti
Danijel tumači da je i sama udruga nerijetko dijelila sudbinu korisnika, jer su često ostajali na cesti.
”U Hrvatskoj ne postoji sustavno financiranje ovakvih projekata, zbog čega smo se financirali tek povremeno kroz EU ili domaće projekte. Javljali smo se na natječaje, no mnogo puta su nas odbili. Kada bi prošli, trebali smo smisliti način kako preživjeti do dana kada se projekt počinje financirati. Znalo je proći i po par godina od raspisivanja natječaja do početka provođenja projekta. Zbog brojnih novčanih i drugih problema, u jednom trenutku sam tijekom 2017. otputovao u Kanadu, gdje sam radio kao pekar. Budući da mi je istekla viza, ali i zato što me takav rad nije ispunjavao, vratio sam se godinu dana kasnije te nastavio raditi u udruzi, unatoč svim problemima na koje smo nailazili”, ističe Danijel Vuga.
Kazao je da su prvi EU projekt provodili u partnerstvu s Gradom Zagrebom. Trajao je 15 mjeseci u razdoblju od 2015. do 2016. godine. Pomagali su beskućnicima da izađu na tržište rada.
”Od osnutka udruge, do danas zbog rupa u financiranju bili smo prisiljeni čak pet puta seliti, tako da nam je prostor u Harambašićevoj šesta adresa u deset godina postojanja. Donedavno smo bili uključeni u tri EU projekta, no jedan od tih projekata je završio s prvim danom ove godine. Drugi završava ovo proljeće, a treći – početkom ljeta. Nakon toga, svi zajedno bi se mogli naći na ulici”, zabrinut je humanitarac kakvoga bi svako društvo poželjeti moglo…
‘Beskućnici najbolje znaju koliko će im ovo nedostajati’
Danijel i njegova supruga Marijana o udruzi Dom nade i njezinim djelatnostima govore, naime, s toliko ljubavi i privrženosti da stječete dojam da pričaju o svom ‘trećem djetetu’ (roditelji su dviju djevojčica). No, jedino tako su, uz puno odricanja, mogli opstati i ne odustati nakon tolikih prepreka na putu.
”Svako malo smo na novom početku te dijelimo sudbinu beskućnika. Do prvog srpnja možemo ostati ovdje. Što ćemo potom, ne znamo. Mjesečno plaćamo 5000 kuna stanarine, jer smo iznajmili prostor od stotinjak metara kvadratnih. Toliko mjesta nam treba da bi mogli obavljati sve djelatnosti kojima se bavimo. Udruga izdvaja i za plaće zaposlenih. Trenutno je zaposleno pet djelatnika, no uskoro će većina, kako se čini, morati tražiti novi posao. Nemamo kamo sa stvarima, a prognoze nisu bajne. Zbog rata u Ukrajini, problemi potrebitih u Hrvatskoj gurnuti su u drugi plan. Trenutno nema niti EU projekata, odnosno natječaja na koji bi se mogli javiti. A beskućnici najbolje znaju koliko će im ‘Dom nade’ nedostajati”, zaključio je Danijel te predložio da popričamo s korisnicima usluga njihove udruge.
Bez osobne iskaznice nemoguće se zaposliti
U toplom i lijepo uređenom dnevnom boravku grijala su se dvojica beskućnika.
”Često dolazimo. Pojedemo sendvič, popijemo kavu ili čaj, a možemo dobiti i pomoć u rješavanju raznih problema. U udruzi postoji i ‘Job club’, gdje korisnicima pomažu u pronalasku i zadržavanju posla”, kazao je beskućnik Dado, koji je u Zagreb došao iz Virovitice prije četiri godina u potrazi za poslom, no koji se ne uspijeva zaposliti na duži period. Dado nema stalno prebivalište pa onda ni osobne dokumente (bez prijavljenog prebivališta građani RH ne mogu dobiti osobne dokumente, što stvara užasne probleme beskućnicima; pučka pravobraniteljica i brojne udruge već godinama upozoravaju da je pogrešno i nehumano dobivanje osobnih dokumenata vezati uz prijavu prebivališta; no vlasti u Republici Hrvatskoj ne mare za to – op. a.)
”Radim ponekad na crno. Često se, u takvim okolnostima, događa da vas poslodavci prevare. Radite čitav mjesec, a na kraju ne dobijete dogovorenu naknadu. Zato u zadnje vrijeme žicam po ulicama. Spavao sam dvije i pol godine na kolodvoru, u praznim vagonima. Sada spavam po napuštenim mjestima, u raznim ruševinama. Ovdje, u Domu nade, na pola dana se ugrijem, operem veš, a kada zatvore, odlazim na ulice. Ako navečer uspijem nažicati dvadesetak kuna, kupim par litara vina pa pijem da zaboravim brige i probleme”, iskren je beskućnik Dado (35).
‘Socijalna radnica rekla mi da odem tamo odakle sam došao!’
Virovitičanin bez osobnih dokumenata dodaje da je život na ulici vrlo težak i žalostan, ali da sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj ne funkcionira te se problemi – koji beskućnike vežu za ulicu – zbog toga godinama ne rješavaju.
”Molio sam socijalnu radnicu u Centru Maksimir da se tamo prijavim, kako bih mogao dobiti osobnu iskaznicu i kako bih se mogao legalno zaposliti. No, rekla mi je da se vratim tamo odakle sam došao! Kazala je da ovdje imaju dovoljno takvih kao što sam ja. Opalila mi čvrgu, umjesto da pomogne. Prema zakonu bi se beskućnici trebali prijaviti na centre socijalne skrbi, kako bi mogli dobiti dokumente bez kojih se ne mogu zaposliti. No, u praksi se zakoni ne provode (ovo je činjenica na koju često upozoravaju Hrvatska mreža za beskućnike, Pučka pravobraniteljica, kao i brojne udruge – op. a.).
”Čovjek koji bi htio raditi i plaćati podstanarstvo tako se nađe u začaranom krugu. Bez podstanarske sobice gotovo je nemoguće pronaći i zadržati posao. Ne možeš iz zapuštene ruševine, prljav i smrdljiv, odlaziti na posao. A bez redovitih primanja ne možeš si priuštiti sobicu. Da bi mogao barem sobu iznajmiti, trebao bi raditi najmanje nekoliko mjeseci, jer stanodavci traže najamninu dva mjeseca unaprijed. Da bi dobio dvije plaće, treba na poslu izdržati barem tri mjeseca, što je gotovo nemoguće onima koji žive na ulici. To je taj začarani krug iz kojeg najčešće nema izlaza”, rastumačio je kako stvari stoje beskućnik Dado.
‘Treba im i uho za slušanje, no to mnogi ne razumiju’
Objasnio je da im, zbog svega navedenog, puno znači Dnevni boravak za beskućnike, jer tu se mogu redovito istuširati, obrijati, oprati veš, a mogu dobiti i odjeću iz donacije. U Harambašićevoj imaju i s kim popričati, jer u Domu nade za njih postoje uši koje su ih spremne poslušati, što ljudima u nevolji itekako puno znači.
”Ako se ovo mjesto zatvori, ili ću potpuno propasti, ili ću se izvući. Lako je moguće da ću skončati u nekom kanalu”, nema prevelikih iluzija o svijetloj budućnosti Virovitičanin u Zagrebu (35).
U Dnevni boravak u Harambašićevoj redovito dolazi i beskućnik Bobo, koji je iz Novog Sada u Zagreb preselio još prije četrdesetak godina, a u međuvremenu je upao u probleme te završio na ulici.
”Ovo mi mjesto jako puno znači. Mogu biti s ljudima i bez da imam bocu vina. Na ulici imate društvo dok se boca ne isprazni. Nakon toga, svatko ide na svoju stranu. Ovdje uvijek mogu s nekim razgovarati, zezati se, ugrijati dušu. Uz pomoć i potporu ljudi iz udruge uspio sam riješiti se problema s alkoholom. Već četiri mjeseca nisam popio ni kapi, a vratio sam i sve dugove koje sam imao”, smješka se Bobo pa dodaje da je sva odjeća koju ima na sebi – od gaća i potkošulje do kape i jakne – iz donacije koju je dobio u Domu nade.
U razgovor se uključila i Marijana Ivanić Vuga, koja vodi dnevni boravak, korisnicima pere rublje, radi socijalno mentorstvo, ili – jednostavnije rečeno – služi ljudima u nevolji.
”Velika je čast služiti potrebitima. Najdirljivije je vidjeti kada se netko uspije snaći, pa prestane dolaziti. Ljudima treba i uho za slušanje, a ne samo krov nad glavom, no to mnogi ne razumiju. Od početka smo ih osluškivali pa smo tako i nabavili računala, internet da mogu poslati mail i pretražiti oglasnike, perilicu za rublje… Ovdje uvijek mogu dobiti topli napitak, manje obroke, grickalice, ali i madrace, vreće za spavanje, pokrivače za skvotove, odjeću iz donacije i mnoge druge stvari. Bobo je najbolji primjer da se uz veliku podršku i oni koji su duboko zaglibili mogu iščupati i ponovno stati na svoje noge. S njim radimo duže od godinu dana i svakim danom gledamo kako se fizički i psihički oporavlja te staje na svoje noge. Kolegica Kristina puno je s njim radila na ekonomskom osnaživanju pa je je Bobo uz puno odricanja i prikupljajući boce na ulici uspio vratiti sve dugove. A ti dugovi nisu bili mali. Sada ne pije i pazi kako raspolaže svojim zajamčenim minimalnim dohotkom. Na njegovu licu se najbolje vidi koliko se u godinu i pol promijenio. Nabolje. Ovdje ima i veselja, kada se netko od korisnika zaposli, ali i tuge, kada nas netko zauvijek napusti… Nedavno nas je napustio jedan naš korisnik”, istaknula je teologinja, koja je osam godina u udruzi radila kao volonter, a tek zadnje dvije godine ima ugovor o radu.
Osam godina volontirala
”Ranije sam imala stalni posao. Bila sam poslovna tajnica u privatnoj tvrtki, a u slobodno vrijeme sam, nerijetko zajedno sa kćerkicama, volontirala u udruzi. Zbog krize uslijed Covida dobila sam poslovno uvjetovani otkaz. Nakon toga sam dobila ponudu da preuzmem ovaj posao. No, ugovor o radu mi uskoro ističe, jer završava EU projekt preko kojeg sam se zaposlila. Ne znam što ću kasnije”, priznaje vedra i komunikativna djelatnica, koja je očito veliki oslonac brojnim beskućnicima koji u Harambašićevu 20 redovito svraćaju.
Osim supružnika Vuga, u udruzi Dom nade, odnosno u Dnevnom boravku za beskućnike, svakodnevno rade još tri osobe. Jedna od njih je Kristina B., magistra ekonomije koja beskućnicima pomaže da se riješe dugova, savjetuje ih u slučaju ovrha, poučava o tome kako uštedjeti da bi imali dovoljno za iznajmiti podstanarsku sobu…
Dom nade ima i socijalnu radnicu Kristinu Š., te programsko-administrativnog koordinatora A. S. Obradović.
Svi bi oni mogli ostati bez posla, a brojni beskućnici – bez velike podrške, ako Grad Zagreb, Republika Hrvatska, ili netko treći hitno ne uskoči te ponudi model financiranja ove prijeko potrebne i uistinu dragocjene institucije…
EU projekti udruge Dom nade
Udruga Dom nade provodi nekoliko EU projekata:
1 “Novi početak – podrška beskućnicima za uključivanje u društvenu zajednicu” (UP.02.2.2.06.0239)
Projekt je sufinanciran od strane Europske unije iz Europskog socijalnog fonda (Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014-2020 u sklopu Poziva „Širenje mreža socijalnih usluga u zajednici – faza I)
Razdoblje provedbe: 1.7.2020. – 1.7.2022. g.
Nositelj projekta: udruga Dom nade
Partneri: Grad Zagreb i udruga Milosrđe (Karlovac)
Suradnik: Caritas Šibenske biskupije
Ukupna vrijednost projekta: 1.426.854,11 kn
2
Naziv EU projekta: „Centar za integraciju“; (UP.02.2.2.06.0245)
Projekt je sufinanciran od strane Europske unije iz Europskog socijalnog fonda (Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014-2020 u sklopu Poziva „Širenje mreža socijalnih usluga u zajednici – faza I)
Trajanje razdoblja provedbe projekta: 8.5.2020. – 8.5.2022.
Nositelj projekta: Grad Zagreb
Partneri: Dom za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja „Duga – Zagreb“, Dom nade – udruga za podršku beskućnicima i ostalim socijalno ugroženim skupinama, Psihijatrijska bolnica ”Sveti Ivan”
Ukupna vrijednost projekta: 1.499.439,10 HRK
3
Naziv: Institucionalna podrška stabilizaciji i/ili razvoju udruge
Donator: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva
Razdoblje trajanja: 1.1.2022-31.12.2024. g.
FOTO: Snimio Damir Kramarić
Tekst je dio projekta ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije
Beskućnik u Zagrebu živ izgorio pokraj prihvatilišta! Za RH su beskućnici ionako ‘ljudi koji ne postoje’
‘Spavamo s batinom u ruci, no ništa nam ne fali; ako pokrpamo ove rupe i na zimu će biti dobro’
GLAD U ZAGREBU: ‘Izgradili smo državu, a dobili crkavicu; da nije pučke kuhinje, bili bi gladni!’
